Postoje čaršije kojima ne treba nikakvo posebno obilježje pošto su same po sebi prepoznatljive. Možda nama Travničanima damar sam zaigra već kod Kanara te svake druge oznake smatramo suvišnim. Približavanjem travničkoj čaršiji kao da se polahko uvlačimo u njezina njedra, u nešto najintimnije, a svako smatra da je njegovo. Ukazivanjem zidina Staroga grada okruženog sa desetak munara, vremenom ta slika i postade amblemom ove čaršije.  Ne zna se šta više okupira pažnju. Prvo je predivno zdanje Medrese, koje nam podari bosanski vezir Elči Ibrahim-paša. Tu je bila smještena jedna od najstarijih bosanskih biblioteka.
Iza Medrese ulazimo oprezno da ne narušimo tišinu povijesti, jer njen početak i u zbilji i u lektiri vežemo za Šumeće. Zapahnuti skladnom glazbom Šumećkog potoka i ledenog povjetarca polahko se iz daljine čuje jeka strmoglavog Hendeka. Miješanje spomenutog šuma i huka skladnih vodenih kapljica, neko maštovit sav prostor nazva Šumeće. Šumećani su ponosni na taj eho, na ljetnu razgalu, a Travničani ponosni na Šumećane. Išarani komšiluk svih vjera i naravi, nigdje se ne uspazi kao tu, pa kod dušmana nikada ne uspijeva razvaliti pojam šumećkog komšiluka.
Čuvena Rudolfova ili Lutvina kahva je mjesto gdje su nekada izgovoreni najumniji egleni uz već čuvenu muhabet-sofru.
To bi u današnjim uslovima bio okrugli sto, čega u Travniku ni u kojem vaktu nije usfalilo. Tu se nažalost prosipala pamet, ali bez ikakve pomoći, da bi se u kasnijim vremenima dešavalo obratno.
Lagahnim korakom ulazimo uz Musalu. Musala je mjesto gdje se prave najbolje pitice na svijetu. Svojim položajem Musala nas podsjeća na neki most, ispod kojeg voda nikada nije protekla. Stojimo na sred Musale i gledamo Osoje. Osoje kao da je ljuto. Ljuti se što krenusmo desno a ne lijevo, pošto i ono ima svoje vrijednosti.
Tri Osoja, Donje, Srednje i Gornje, kao da zaskaču jedno na drugo. Osojska šindaruša je urnek kuće bosanskoga tipa. Da bi je svi odmah zapazili, majstor Buha je izdiže u nebo. Gradilo se zbog dušmana, pošteno na cveke i zato se ona uzdignuto smješka. Iz Osoja, osim havdika, polijeću najbolji golubovi na dunjaluku.
Po brzom okupljanju raje, misli se da je riječ "BIR" nastala u Osoju. Gledamo i Sulejmaniju - zadužbinu bosanskog vezira Sulejman-paše Skopljaka. Jedinstvene cvijetne arabeske je učiniše poznatom, pa je neki nazivaju Šarenom džamijom. Da li je greška, ili je neko želio, Sulejmanija je jedina džamija čija se munara nalazi na lijevoj, umjesto na desnoj strani džamije. To nigdje ne postoji, ali je zato Travnik tu da prekrši pravilo.
Sahat-kula, jedna od dviju, po čemu je također Travnik rijedak, kao svjetionik vremena upozorava da se približavamo najstarijoj džadi u Travniku - Varošu. Ulica kojom je svima draže silaziti, odnosno ići od kuće, nego ići kući. Uzbrdica ne smeta da svaki haber u najkraćem roku uzleti do uvrh Tepedžika, brže nego bilo kojom žicom. Sve je to u svrhu pomoći, jer ako si u belaju, dok dođeš do kuće, pola toga je već razriješeno. Varošani su vrijedni domaćini, ponosni na svoju česmu i džamije, i svaka fasada izgleda daje jučer ošerbećena.
Ako prolaznik želi da kriomice prođe Varoš, iz njemu znanih razloga, onda se on provuče uz Tomruke, pored Bunarbaše.
Tako dođosmo do Kahvice. Bože, što li je taj naziv dat toj mahalici? Da li zbog susretljivih domaćina po pozivu na kahvu ili su im fildžani zaista minijaturni?
Ako si "nafakali" pa si prispio na kahvu, popit ćeš je sa užitkom.
Dođosmo do vrha gdje je zavrzlama kuda krenuti? Da li niz Đikin-sokak ili Zuliće. Za Đikin-sokak neko reče da heravije ulice a pravijih ljudi nije vidio, i to je istina. Zulićani - veliki vjernici, humanost uzeše kao svoj pravac. Malo je koga da ne pomaže i da nije dao svoj doprinos u svim dosadašnjim akcijama. Nekoliko dobrih ljudi čak brinu da se nestašice na Kukriki što manje osjete.
Tabić-mahala, sokak mira i cvijeća. Toliko ljubavi prema cvijeću rijetko je sresti, ali se zato obilato i vraća. Nigdje lale, ruže ili hortenzije, odnosno hadžibezi tako ne mirišu kao u tim avlijama. Šteta što mnogi to saznaju tek iz povorke u dženazi, pa ne mogu pravo u tome uživati.
Približavamo se Bašbunaru, ponosu Travnika i Travničana. Bašbunar je zagonetka grada. Tu su se za mnoge odigrale nezaboravne životne stvari. Bašbunar je najbolji uranak. Bašbunar je mjesto pravog akšamluka, ašikluka i Širlikinog sevdaha. Tu su pojedinci časno uzeli nečiju čast, ali Bašbunar poštuje amanet šutnje. Međutim, uprkos svemu, mi ga se malo pribojavamo. Znamo da je dolaskom edžel-sahata spreman svakoga s halalom prihvatiti. Svjesni smo da će taj istinski egal biti i završetak ovozemaljske priče.
S Bašbunara gledamo položen Travnik. Prividnim mirom odišu Konatur, Potur-mahala, Fatmić, Bojna, Pirota, Paša-mahala i Kalibunar. Kao da su razbacani i žive sami za sebe i da očekuju da ih neko ponovo sabere.
Starenje je jedini poznat način da se dugo živi, ali za gradove važi odnos tih istih ljudi prema njima. Travnik sa svojim starinama ima vrijednost staroga zlata pa nam je zato i draži. Da ima duže ruke, čovjek bi ga svega prigrlio.

Što bi Švabo rekao "VUNDERKIND" - mal' ali pametan.

Ta osobina mu je pripadala u svim podjelama osobina gradova. Nadamo se da je nećemo jeftino prodati.

Vrijeme što je bilo postaje prošlost nepoznata za mnoge, kao i budućnost. Svako vrijeme, sa svojim mijenama, počiva na sudbinama običnih ljudi. Pred nama su sudbinska iskušenja koja nas obavezuju da dio svoje uloge na povijesnoj pozornici pošteno odigramo.
Travničani i kada su mrzili, mrzili su iz ljubavi.
Ovi neki novi mrze iz mržnje, i tog nas je strah. Naučimo ih kako se živjelo u Travniku i kako se Travnik voli.

ŽIMTEKU, TRAVNIKU - LIMTEVO, TRAVNIKU.

Mart/ožujak 1993.

(Odlomak iz knjige "Travnička harmonika" (autor: Sead "Sejo" Sarić) Izdavač BZK Preporod-Travnik- nezaobilaznog i obaveznog štiva za sve Travničane i one koji to žele postati)