Sveučilište/Univerzitet Vitez
Aktuelno

Napustila nas je još jedna legenda grada: Travnik ostao bez Ivice Valente zvanog Bulaja

Posljednji hipi, kako su Travničani najčešće nazivali Ivicu Valentu – Bulaju, jutros je napustio ovaj svijet i svoj Travnik. Tim povodom, legende našeg grada se prisjećamo se intervjua iz 2017. godine koji je dao za Fokus.

Ivica Valenta iz Travnika zagazio je u sedmu deceniju, ali još uvijek svira gitaru i pjeva na ulicama evropskih gradova. Svojim biciklom s prikolicom na kojoj se nalazi pojačalo putuje po Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, a stigao je i do dalekog Čilea.

Iako ima 66 godina, nema ni jednoga dana radnoga staža. Nedavno je od države dobio socijalnu pomoć i besplatno zdravstveno osiguranje što ga je posebno obradovalo.

“Vrijeme hipi pokreta donijelo je u Travnik, ali i cijeli svijet, jedan novi način života i razmišljanja. Ustvari, bio je to otpor prema ratu u Vijetnamu pod parolom “vodimo ljubav, a ne rat”. Umjetnici, posebno slikari, kipari, muzičari podržali su ovaj pokret koji se širio svijetom poput paukove mreže. Nas nekolicina u Travniku također smo se priključili ovome pokretu. Izrađivali smo nakit i prodavali, oblačili se u šarenu odjeću, puštali dugu kosu i bradu, živjeli u tzv. komunama. U selu Vlahovići podno Vlašića imali smo kuću – hipi komunu u kojoj smo živjeli kao pripadnici tog pokreta. Bili smo vegetarijanci deset godina, izrađivali nakit i prodavali po Jadranskoj obali” priča Valenta.

 

Navodi da hipike nije baš voljela ondašnja policija i da su ih često privodili, a to su, kako objašnjava Valenta, pravdali time da njihovo ponašanje “truje socijalističku omladinu”.

“Ta hipi komuna koju smo osnovali u Travniku bila je druga u bivšoj Jugoslaviji. Slovenci su i tu prednjačili. Slušali smo danima i noćima piratsku radio stanicu Luxemburg koja je bila smještena na jednom brodu i emitirala rock muziku. Ta sva moja raja iz ove moje mahale, svi smo se uključili u taj svjetski pokret. Tu je i Vajta, Besim Spahić, Rusmir Agačević, Marinko Čilić, Marinko Mirišić…” , prisjeća se Ivica kojega još zovu Bulaja (po Veljku Bulajiću), jer je osam mjeseci radio razne poslove na filmu “Bitka na Neretvi”.

 

“Umjesto u srednju školu, Bulaja se u vrijeme hipi pokreta upisao u hipike. Kako onda, tako i sada. On je čovjek koji se 50 godina drži hipi principa: sa svima je dobar, sve poštuje i voli, skita svijetom i sluša isključivo muziku iz tog dalekog vremena. Kao i mnogi hipici, izrađivao je neobičan nakit od lagane žice i šarenih perlica. Vremenom je postao vješt kreativac, pa je radio i drvene figurice, uglavnom gitare. Imao je pokretni štand s kojim je putovao po mnogim koncertima diljem Evrope. Nije se nikada ni na što žalio. Nije nikada od nekoga nešto tražio i očekivao. Ne pamti se da se ikada bilo s kim posvađao. Ivica Valenta cijeli svoj život bio je hipik” , kaže njegov prijatelj Rusmir Agačević – Rus, poznati travnički umjetnik.

U donjem spratu kuće Ivica je otvorio muzički klub u koji i danas navrate njegovi prijatelji iz vremena hipi pokreta. Odsviraju neku pjesmu, popiju dobru kavu ili nešto drugo. Ivica je nedavno snimio svoje pjesme na nosače zvuka i kaže da živi jednu novu “mladost”.

“Evo, vidite, tipkam na pisaću mašinu, pišem pjesme, skladam glazbu. Putujem, sviram, prodajem nakit po sajmovima i vašarima. Dobio sam i tu nekakvu socijalu, pa mogu reći da sa svojih 66 godina ipak ugodno živim jer me zdravlje odlično služi. Kada bih se ponovno rodio, sve što sam do sada radio samo bih ponovio”, kaže na kraju razgovora Ivica Valenta.

Agencija DAN/Fokus.ba