Prvi dan srednje škole, prvi čas - geografija... Iako sam osnovnu završio gotovo kao primjer mirnog i tihog učenika, jednostavno nisam mogao izdržati jedan iz mase bisera mog prijatelja, Suada Sujoldžića, sa kojim sam, eto, taj prvi dan i prvi čas sjeo zajedno u prvu klupu. Kako sam se glasno nasmijao, tako me je i "na volej" dočekalo: "Izlazi napolje!!! Suad ostade, a ja prvi dan srednje škole dobih i prvi neopravdan čas. Tako je sudbina odredila da imadoh čast na taj način upoznati rahmetli Seada Sarića, profesora, Čovjeka (da-sa velikim Č) kojeg sam do posljednjih dana njegovog života sa velikim zadovoljstvom sretao i pozdravljao na travničkim ulicama i u čaršijskim kafićima. Čovjeka, za kojeg sam silno želio da bude jedan od ljudi koji će jednog dana odgajati i moju djecu... Na moju žalost, ali i žalost svih travničana, od 23.08.2000. godine profesor više nije sa nama. Tužnu vijest da naš profesor više nije među živima saznao sam za vrijeme svog boravka sa porodicom na Jadranu, u toku jedne od ribarskih večeri. Našoj djeci nije bilo jasno šta je moglo u sekundi uništiti raspoloženje njihovih roditelja. Čak i na Makarskoj rivijeri ta tužna vijest se proširila poput kuge. Travničani su se tih dana sakupljali po dalmatinskim plažama i kao jedna složna porodica žalili za velikim čovjekom.

Naš profesor nam je iza sebe ostavio knjige "Travnička harmonika" i "Tulum", strastvenu ljubav prema fudbalu, ali ostavio je i nešto što konkretnim riječima mogu opisati samo ljudi puno većih intelektualnih kapaciteta od mene samog. Ovaj, rođenjem mostarac, cijeloj jednoj generaciji pokazao je kako se vole čaršija i njeni ljudi.