U četvrtak, 1.2.2018, u 19:00 sati, u Zavičajnom muzeju Travnik je otvorenje treće samostalne izložbe fotografija „Portreti“
Danas kada govorimo o fotografiji, govorimo o živoj umjetnosti, koja se zahvaljujući razvoju tehnologije mijenja iz dana u dan. Kamera je prisutna u svakom mobitelu, i milioni ljudi danas koriste prednosti te tehnologije da prave fotografije.
Niko sa sigurnošću ne može reći koliko danas dnevno nastane fotografija, ali siguran sam da je taj broj daleko veći od svih naših pretpostavki. Na određenom nivou, svaki od tih pojedinaca se smatra fotografom. Pozitivna strana toga je da je zaista veliki broj ljudi angažiran oko nastanka fotografije i da je popularizam fotografije kao načina izražavanja doveo do posljedice, da je fotografija danas najrašireniji vid umjetnosti i jedan od najuniverzalnijih umjetničkih jezika. Međutim, činjenica je da ovakav vid raširenosti fotografije ima i negativne, pa usudio bih se reći i pogubne posljedice na fotografa kao umjetnika, kao i samu fotografiju kao čin umjetničkog izražaja.
Kada se fotografija pojavila, prije nekih 150 godina, sva kritika tadašnjeg vremena je rekla da je slikarstvo kao umjetnost mrtvo. Svi redom su tvrdili da više neće biti Da Vinčija, Rembrandta, VanGhoga itd… Govorili su da neće biti djela umjetnosti koja se po snazi imaginacije mogu uporediti sa njihovim. Međutim, zaboravili su da je svaki veliki umjetnik jedinstven i da se veliki umjetnici ne mogu oponašati. Vrijeme je pokazalo da su bili apsolutno u krivu i da se uporedo sa razvojem fotografije slikarstvo i dalje razvijalo i napredovalo, te smo u 20 vijeku dobili možda i ponajbolje predstavnike slikarstva; Pikasa, Salvadora Dalija, Endija Varhola itd…
Dakle, fotografija nije slikarstvo, nego je zaseban vid umjetnosti. Fotografija obuhvata samo isječak beskrajnog prostora i vremena, zasutavlja sliku života i stvarnosti koji se neprestano mijenja. Međutim, umjetnička fotografija ne zaustavlja bilo koji trenutak nego upravo onaj odlučujući u kojem neka radnja otkriva svoj dublji smisao i istinu, a ljudsko lice izražava prirodu osobe. Kompozicija zavisi od umjetničkog dara autora, stajališta s kojeg posmatra okolinu, raspoloženja, stepena ugla pod kojim on posmatra neki objekt, koncepcije ili ideje, tj. od toga što nam autor fotografijom želi reći.
Kada govorimo o fotografskom opusu Samira Zahirovića, govorimo o jednom istančanom umjetničkom senzibilitetu čovjeka koji se fotografijom bavi skoro 40 godina i čiji su radovi ostavili velikog traga na međunarodnoj fotografskoj sceni. Njegov doprinos razvoju umjetničke fotografije na prostoru Bosne i Hercegovine je nemjerljiv riječima. Samo će vrijeme pokazati kakvo je kulturno i nematerijalno dobro baštinio cjelokupnoj fotografskoj zajednici, kako našoj, tako i svjetskoj. U prilog ovome, govori i činjenica da je učestvovao u preko 100 kolektivnih izložbi fotografija, u 30 različitih zemalja, na svih 5 kontinenata. Dobitnik je više od 30 pohvala i priznanja za svoje radove, od čega 6 zlatnih medalja, 1 srebrna, 3 bronzane i 21 pohvalu na FIAP-ovim izložbama. 2016-te godine je stekao međunardno priznato zvanje (AFIAP), za poseban doprinos fotografiji u svijetu, koje dodjeljuje Međunarodna asocijacija za umjetničku fotografiju.
Samirova III samostalna izlozba fotografija “PORTRETI”, je možda i vrhunac njegovog rada. Ja, kao kolega fotograf možda ponajbolje znam kako je teško napraviti dobar portret. Uz svo znanje, talenat, rad, trud i posvećenost, potrebno je imati i onaj osjećaj da u masi ljudi koje sretnete svakog dana prepoznate “pravo lice” za dobar portret. Pored svih navedenih elemenata Samirova skromnost, dobroćudnost, pozitivan stav prema životu i filigranski osjećaj za komunikaciju, jednostavno razoružavaju sve oko njega. Mislim da na planeti ne postoji čovjek koji ne bi dozvolio Samiru da ga fotografiše. To nam samo govori kakav je Samir senzibilitet. Taj senzibilitet se najbolje da primjetiti na Samirovim portretima, koje je godinama fotografisao u različitim dijelovima svijeta. Danas je Samir odlučio da ih nesebično podijeli sa svima nama, i mogu samo reći da sam uživao u njegovom fotografskom umijeću.
TEKST: Fotograf Hasan Puškar
O autoru izložbe:
Samir Zahirović je rođen 1968. u Tuzli, gdje živi i radi. Fotografijom se počeo baviti od 1980 godine.
Član je „Asocijacije za Umjetničku fotograju BiH“ (AUFBiH), kao i član Foto-kino kluba Tuzla, i Grupe Lucido iz Lukavca. Do sada je učestvovao na preko 100 kolektivnih izložbi fotografija u 30 različitih zemalja, na svih 5 kontinenata. Prvu samostalnu izložbu fotografija je realizovao
1995 godine u Aachenu, Njemačka, u sklopu manifestacije „Tuzla-Eine Stadt in Europa“, a drugu “Lica Shiraza” u junu 2017 godine.
Dobitnik je više od 30 različitih nagrada, pohvala i priznanja za svoje radove, od toga 6 zlatnih medalja, 1 srebrna, 3 bronzane i 21 pohvala na FIAP-ovim izložbama. Fotografsko zvanje “Fotograf Prve klase”, koje dodjeljuje Asocijacija umjetničke fotografije BiH je stekao 2014. godine.
Dvije godine kasnije (2016) stekao je međunarodno priznato zvanje AFIAP (Artist FIAP), koje za poseban doprinos fotografiji u svijetu dodjeljuje Međunarodna asocijacija umjetničke fotografije Fédération Internationale de l’Art Photographique (FIAP) sa sjedištem u Parizu.
Bavi se različitim temama, žanrovima i tehnikama umjetničke fotografije, ali ponajviše portretima i arhitekturom.
Specijalnost su mu i 360° panorame, prvi je Google Trusted fotograf u BiH.
