Koliko puta smo izgovorili Dokuzi, Hendek, Musala, Varoš ili Turabovac, a da se nismo zapitali odakle zapravo potiču ti nazivi? Imena travničkih mahala, ulica, izvora, potoka i brežuljaka svojevrsni su tragovi prošlosti grada.
O njima je Derviš M. Korkut govorio s nevjerovatnim poznavanjem Travnika, njegovih ljudi i historije, a njegova kazivanja zabilježio je Mustafa Gafić u knjizi „Derviš M. Korkut, Kazivanja o Travniku“.
Čitajući Gafićevo djelo, pred nama se otvara jedan drugačiji Travnik. Grad u kojem današnja imena nisu samo geografske oznake, nego male historijske priče koje su preživjele stoljeća.
Korkut je podsjećao da je dugotrajno osmansko prisustvo ostavilo snažan trag u nazivima pojedinih dijelova grada. Za razliku od brojnih mjesta koja su sačuvala starija slavenska imena, Travnik je, kao važno upravno, vojno, trgovačko i zanatsko središte, u svom svakodnevnom jeziku prihvatio veliki broj naziva orijentalnog porijekla.
Neka od tih imena i danas koristimo potpuno prirodno, iako je njihovo izvorno značenje mnogim Travničanima gotovo zaboravljeno.
Jedan od posebno zanimljivih primjera jeste Turabovac.
Kako je Korkut objašnjavao, naziv ovog brda povezuje se s pjesnikom koji je živio prije nekoliko stoljeća – Turabijem Travnikijem, koji je svoje stihove pisao na turskom jeziku. Spominje se i njegov sin Selman Čelebija, odnosno Selman Čelebi bin Turabi Travniki. Tako naziv brda kojim Travničani svakodnevno prolaze postaje svojevrsni spomen na čovjeka čije je ime nadživjelo njegovo vrijeme.
Još neobičnija je priča o Daltabaniku, nekadašnjoj mahali na lijevoj obali Lašve, na prostoru kod stare željezničke stanice. Prema Korkutovom tumačenju, riječ je označavala „bosonogog“, a naziv je vjerovatno upućivao na siromašnije stanovništvo koje je nekada živjelo na periferiji grada. Mahala je nestala, ali je ostala zabilježena u starim kazivanjima, pa čak i u narodnoj pjesmi.
Travničanima je mnogo poznatiji Hendek. Korkut navodi da naziv potiče od riječi koja označava šanac ili jarak. Potok Hendek najveći dio godine gotovo da i ne pokazuje svoju snagu, ali nakon topljenja snijega na Vlašiću ili obilnijih proljetnih i jesenjih kiša njegova slika postaje sasvim drugačija.
Uz Hendek je vezan i naziv Buget. Stara riječ, koja se više gotovo i ne koristi u savremenom turskom jeziku, prema Korkutovom kazivanju odnosila se na lokvu, branu, pregrađeni potok ili mlin. Upravo na Hendeku nastajale su kamene udubine ispunjene vodom, koje su Travničani nazivali Bugetima. Gornji je bio manji, dok se donji, ispod ćuprije prema tvrđavi, nazivao Veliki buget.
Tu je i Tepeđik, čije se ime veže za riječ koja znači malo brdo ili brežuljak.
Posebno lijepa priča prati nekadašnji naziv Sejrandžik, brežuljak iznad stare željezničke stanice. Sa njega se pružao pogled na grad i okolinu, pa ga Korkut opisuje kao svojevrsni mali vidikovac ili malo izletište. U bosanskom duhu, rekao bi čovjek – mjesto za teferič.
I Musala krije priču o nekadašnjem načinu života Travnika.
Na uzdignutom zaravnjenom prostoru iznad Čatala nalazilo se mjesto za zajedničku molitvu na otvorenom. Prema Korkutovom kazivanju, koristilo se prije izgradnje velike Sulejmanije, odnosno Šarene džamije, posebno za džuma-namaz i bajramske molitve.
Ispod Musale nalazio se Čizmedžiluk – čizmarska ulica. Danas tog starog zanatskog dijela grada više nema, ali je njegov trag ostao u historiji Varoša.
A upravo je Varoš još jedan zanimljiv travnički naziv. Korkut navodi da riječ označava podgrađe ili trgovište, a u Travniku se njome označava ulica koja iz Donje čaršije vodi prema staroj tvrđavi. Zanimljiv je i podatak da se u Travniku tradicionalno govorilo „Varoš“ u muškom rodu, za razliku od brojnih drugih sredina.
Stari Travnik bio je grad zanatlija, pa su i čitavi dijelovi čaršije dobijali imena prema ljudima koji su ondje radili.
Tako su postojale Abadžije, prema zanatlijama koji su izrađivali odjeću od domaćeg sukna, te Samardžije, po majstorima koji su pravili samare.
U blizini Musale, na Lončarici, postojala je i tekija u kojoj su pripadnici tabačkog esnafa obavljali zikr. Niže, pored nekadašnje jevrejske sinagoge, nalazio se hamam, a dio grada oko njega nosio je naziv Hamam-bašča.
Jedna od možda najživopisnijih priča odnosi se na Kanare i Kanarsku ćupriju.
Na području utoka potoka Dokuzi nekada su bile klaonice i mesarnice. Oko njih se okupljao veliki broj pasa bez gospodara koji su se hranili ostacima. Otuda je taj prostor ostao poznat kao Kanare, a po njemu je ime dobila i kamena Kanarska ćuprija.
A onda dolazimo do jednog od najprepoznatljivijih travničkih naziva – Dokuzi.
Prema kazivanju koje prenosi Mustafa Gafić, riječ „dokuz“ na turskom znači devet. Vrelo je nekada napajalo česmu sa devet lula ili otvora, pa je upravo po tome dobilo ime.
Voda sa Dokuza bila je nadaleko poznata. Nosila se u udaljene kuće, posebno za iftare i goste. Uz to Korkut bilježi i simpatičnu staru dosjetku o Travničanima, bogatoj trpezi i vodi sa Dokuza – svjedočanstvo grada u kojem se, očigledno, oduvijek dobro jelo.
Nedaleko od vrela nalazi se Jeni džamija. „Jeni“ znači nova, a naziv je dobila jer je podignuta nakon starije Varoške džamije. Korkut je njenu historiju povezivao s Hasan-agom i starim dokumentima u kojima se taj prostor spominjao kao Hasan-agina mahala.
Sve ove priče pokazuju koliko je historija Travnika prisutna u jeziku kojim se i danas služimo.
Prolazimo Varošem, idemo prema Musali, kažemo da smo bili na Dokuzima ili Hendeku, spomenemo Turabovac – često ne razmišljajući da smo upravo izgovorili riječ koja nas povezuje s Travnikom od prije nekoliko stotina godina.
U tome je možda i posebna vrijednost knjige Mustafe Gafića „Derviš M. Korkut, Kazivanja o Travniku“. Gafić je sačuvao kazivanja jednog od najznačajnijih poznavalaca travničke prošlosti, a kroz njih i dio grada koji više ne možemo vidjeti: njegove stare mahale, zanatske sokake, tekije, hamame, česme, klaonice, izletišta i ljude koji su tim ulicama hodali.
Jer grad ne čine samo građevine koje su preživjele.
Ponekad njegovu historiju najduže sačuvaju – imena koja svakodnevno izgovaramo.
Travnicki.INFO
