Postoje fudbaleri čije karijere pamtimo po golovima, trofejima i velikim utakmicama. A postoje i oni uz koje pamtimo vlastiti život. Gdje smo bili kada su postizali najvažnije pogotke, s kim smo slavili pobjede, koliko smo puta zagrlili potpunog neznanca jer je lopta završila u protivničkoj mreži.
Edin Džeko pripada ovim drugima.
Večeras, 2. oktobra 2026. godine, na stadionu Bilino polje u Zenici, završava jedno od najljepših poglavlja bosanskohercegovačkog sporta. Utakmica Bosne i Hercegovine i Švedske, koja počinje u 20:45 sati, bit će posljednja u kojoj će Edin Džeko obući reprezentativni dres.
Čovjek kojeg već gotovo dvije decenije zovemo Dijamantom posljednji put će izaći na teren kao reprezentativac zemlje kojoj je poklonio neke od najljepših trenutaka njene sportske historije.
A počelo je davno, 2. juna 2007. godine, kada je jedan dvadesetjednogodišnji mladić debitovao protiv Turske. Postigao je pogodak već u svojoj prvoj utakmici, najavivši ono što tada niko nije mogao ni zamisliti. Pred njim je bila karijera koja će ga odvesti na najveće evropske stadione, ali i gotovo dvadeset godina tokom kojih će reprezentacija Bosne i Hercegovine imati čovjeka na kojeg se mogla osloniti.
Uoči večerašnjeg susreta iza njega je 151 reprezentativni nastup i 73 postignuta pogotka. Rekorder je po oba kriterija, ali te brojke, koliko god bile impresivne, ne govore sve o onome što je Edin Džeko značio Bosni i Hercegovini.
Ne mogu se u statistiku upisati dječiji osmijesi nakon njegovih golova. Ne mogu se prebrojati zastave koje su se zbog njega vijorile širom svijeta, niti sve one večeri kada su Bosanci i Hercegovci, bez obzira na to gdje žive, u istom trenutku ustajali pred televizorima.
Džeko je bio dio generacije koja je ostvarila dugo sanjani odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine. Ovog ljeta predvodio je reprezentaciju i na njenom drugom nastupu na svjetskoj smotri, gotovo dvanaest godina nakon prvog historijskog plasmana.
Između ta dva prvenstva stalo je mnogo toga. Velike pobjede, teški porazi, smjene generacija, promjene selektora i godine u kojima se činilo da je do nekih ciljeva gotovo nemoguće doći. A Edin je ostajao.
Ostajao je i onda kada je bilo teško, kada su kritike bile glasnije od aplauza i kada je svaki naredni nastup donosio nova očekivanja.
U klupskoj karijeri osvajao je prvenstva, igrao za velike evropske klubove i sticao poštovanje daleko izvan granica svoje zemlje. Od Željezničara, preko Wolfsburga, Manchester Cityja, Rome i Intera, do Fenerbahčea i Schalkea, gradio je karijeru kakvu dječaci s naših prostora sanjaju dok prvi put izlaze na školsko igralište.
Ali dres Bosne i Hercegovine za njega je, kako je i sam govorio, imao posebno mjesto.
Kada je početkom septembra objavio odluku o oproštaju, priznao je da ni sam nije mogao zamisliti koliko će mu biti teško napisati te riječi. Podsjetio je da je nastup za reprezentaciju bio njegov dječački san i da ponos koji je osjećao noseći državni grb ne može uporediti ni s čim drugim u karijeri.
Na jučerašnjoj konferenciji za novinare taj isti dječak, danas četrdesetogodišnji čovjek i otac, ponovo je progovorio iz njega.
„Igrati za moju zemlju je posebno i najbolja stvar koja se desila u mojoj karijeri“, kazao je Džeko.
Priznao je da je, kako se oproštaj približava, sve emotivniji. Da ponovo osjeća onu dječačku tremu, gotovo istu kao pred prvi nastup.
Možda upravo u tome leži veličina njegove priče. Nakon svih stadiona, hiljada treninga, stotina golova i najvećih fudbalskih pozornica, u čovjeku koji je osvojio toliko toga još živi dječak kojem je najveća želja bila zaigrati za svoju zemlju.
Večerašnji oproštaj imat će i posebno lijepu, humanu dimenziju. Nogometni savez Bosne i Hercegovine pozvao je navijače da na Bilino polje ponesu plišane igračke, koje će tokom Džekinog počasnog kruga, nakon završetka utakmice, na znak organizatora baciti prema terenu. U saradnji s humanitarnim udruženjem Pomozi.ba, igračke će biti proslijeđene dječijim domovima širom Bosne i Hercegovine.
Tako će jedna velika sportska priča svoj posljednji reprezentativni čin povezati s djecom, njihovom radošću i nečim što ostaje važnije od svakog rezultata.
Večeras će, sasvim sigurno, biti suza. Na tribinama, pred televizorima, među ljudima koji su uz Džeku odrastali, ali i onima koji su uz njegove golove dočekali neke od najsretnijih trenutaka svojih života.
Bit će teško gledati kako čovjek koji je toliko puta prvi istrčavao na teren, s kapitenskom trakom oko ruke, posljednji put pozdravlja navijače.
Ali bit će to i prilika da mu Bosna i Hercegovina kaže ono što se možda nedovoljno često govorilo dok je igrao: hvala.
Hvala za svaki pogodak. Za svaki povratak nakon poraza. Za svaku utakmicu u kojoj je pokazao koliko mu znači državni dres. Za dječake i djevojčice koji su zbog njega zavoljeli fudbal. Za osjećaj ponosa koji je, barem na devedeset minuta, znao povezati ljude u našoj zemlji i daleko izvan nje.
Edin Džeko večeras završava reprezentativnu karijeru, ali ne završava priču koju je ispisao.
Jer jednog dana, kada neka nova generacija Zmajeva ponovo ostvari veliki uspjeh, neko će se sasvim sigurno prisjetiti čovjeka s brojem 11. Onoga koji je pokazao da se iz Bosne i Hercegovine može stići do najvećih svjetskih stadiona, a da se pritom nikada ne zaboravi odakle si krenuo.
I možda će tada neko dijete upitati zašto se o Edinu Džeki govori s toliko ljubavi.
Odgovor neće stati u 73 gola, 151 nastup ili bilo koji osvojeni trofej.
Odgovor će biti u svemu onome što smo, gledajući ga, osjećali.
Hvala ti, Edine. Za sve godine u kojima si nosio naš dres. I za sve trenutke u kojima smo, zahvaljujući tebi, bili posebno ponosni što je to naš dres.
Poseban dio ovog velikog oproštaja bit će i Travnik. Na Centralnom gradskom trgu, večeras će biti upriličen javni prijenos utakmice Bosne i Hercegovine i Švedske, s početkom u 20:45 sati.
Iz Općine Travnik građanima su uputili poziv koji možda najbolje opisuje emocije uoči posljednjeg Džekinog reprezentativnog nastupa: „Toliko puta nas je učinio ponosnim. Sada je red na nas.“
Bit će to prilika da Travničani, okupljeni pod zastavama Bosne i Hercegovine, zajedno isprate posljednjih devedeset minuta jedne neponovljive reprezentativne karijere. Da se prisjete svih golova, pobjeda i trenutaka zbog kojih je Edin Džeko odavno postao mnogo više od velikog fudbalera.
I da mu, zajedno s ostatkom Bosne i Hercegovine, upute jedno veliko, iskreno hvala.
Jer večeras se od reprezentacije ne oprašta samo njen najbolji strijelac i dugogodišnji kapiten. Večeras se jedna zemlja oprašta od čovjeka koji joj je gotovo dvije decenije darovao razloge za radost, ponos i zajedništvo.
A takvi ljudi, bez obzira na to koliko puta posljednji put obuku dres, nikada zaista ne odlaze.
Agencija DAN
