Nedugo nakon dolaska u Travnik, čula sam jednu legendu u čiju istinitost, u to doba, mnogi stariji muškarci grada podno Vlašića nisu sumnjali. Govorili su da je na mjestu njihovog grada nekad davno bio morski zaljev koji je pružao utočište i spas mnogim neznanim moreplovcima, istraživačima i avanturistima. Kao dodatni uteg na tas istinitosti, dodavali su drugu legendu. Onu kako su sve do nedavno na obroncima Vlašića, Kajabaši i Bukovici, postojale u stijene pričvršćene velike halke što su služile za vezivanje lađa. I još su se zaklinjali da su ih svojim očima vidjeli! Okružena planinama Vlašićem, Vilenicom i Bukovicom, travnička kotlina je zaista rijetko izložena jakim udarima vjetra.
Danas, kad razmišljam o bogatoj povijesti ovoga grada, o neobičnim životopisima i osebujnim sudbinama pojedinaca koji su život, ili bar jedan njegov dio, proveli u Travniku, mislim kako , da bi se povjerovalo spomenutoj legendi, nije nužno vlastitim očima vidjeti halke na stijenama vlašićkih obronaka ili tražiti drugi materijalni dokaz. Prebogata historija je dovoljno snažan argument.
Postoje arheološke iskopine koje pokazuju da su na ovome prostoru ljudi živjeli još od kamenog doba. Dolaskom Rimljana počelo je ispiranje zlata iz travničke rijeke Lašve.
VEZIRSKA REZIDENCIJA
Župa Lašva tadašnje bosanske države prvi put se u historijskim dokumentima spominje 1244. godine, dok se za 1400. godinu mitski vezuje osnutak grada Travnika. Sretnjovjekovna tvrđava Stari grad, izvjesno je izgrađena prije osmanlijskog osvajanja. Prema većini historičara, bilo je to za vladavine kralja Tvrtka II. Dakako, najveći razvoj Osmanlijskog carstava. Od kojih 300 godina postojanja Bosanskog Pašaluka, Travnik je 150 godina bio njegova prijestolnica ( 1697. – 1851.). Vezirska stolica prenešena je iz Sarajeva u Travnik 1697. godine kada je Eugen Savojski spalio Sarajevo, a negdje oko 1749. izgrađen je Konak, rezidencija vezira koji će dugi period, jedan po jedan, stolovati ovim gradom. Malo njih je nešto učinilo za Travnik. Sulejman-paša Skopljak dao je temeljno obnoviti džamiju koju je izgradio Ćamil Ahmet-paša, a koja je izgorjela 1815. Po njemu se i danas zove Sulejmanija, nadaleko poznata kao Šarena džamija. Elči-hadži Ibrahim-paša izgradio je medresu koja se i danas zove njegovim imenom. Mehmed-paša Kukavica je sagradio Hadži-Alibegovu džamiju i sahat kulu. 1851. Godine Omer-paša Latas prenosi vezirsku stolicu u Sarajevo i od tada u Konaku stanuju mutesafiri, a dolaskom Austro-Ugarske okružni predstojnici. Konak, ovaj izuzetan kulturno-historijski spomenik, srušen je 1950.godine iz razloga znanih samo onoj budali koja je to naredila. Pored vezirske rezidencije, koncem XVIII vijeka, Travnik je značajan i po tome što postaje sjedište zapadnih konzulata, prvo francuskog, potom austrijskog.
Upravo taj period obuhvata radnja znamenitog romana jedinog književnog nobelovca sa južnoslovenskih prostora, Travničanina Ive Andrića.
GROFOVA LJUBAV
U doba Austro-Ugarske monarhije izgrađena je Isusovačaka gimnazija i zgrada medrese. Isusovačku gimnaziju kao i Zavičajni muzej, dao je izgraditi austrijski grof Erik Brandis koji je 6.1.1882. godine došao u Travnik. Ova osebujna ličnost visoke naobrazbe (u Londonu je pohađao juridistički fakultet, usavšavao francuski jezik, studirao pravo, na filozofskom fakultetu slušao predavanja iz botanike i metafizike, usvašršavao talijanski jezik, a nakon svršetka studija otišao u Isusovce) asketskog života (svojom voljom odrekao se bogatstva, odabirući život u siromaštvu), izvjekovat će svoj vijek u Travniku. Jesu li pitoma dolina Lašve i djevičanski Vlašić bili njegova najveća ljubav pa im je ostao vjeran do kraja svog života? Upravo tu će bespoštednim radom na mnogim poljima vlastitog djelovanja ostaviti neizbrisiv pečat u nauci i povijesti. Zanimljiv je zapis prema kojem je na par dana prije smrti, iako zbog duboke starosti sasvim senilan, nekoliko puta ponovio: montag, montag! (ponedjeljak, ponedjeljak!). I doista je u ponedjeljak, 5. Januara 1921. godine uz molitve redovnika, preminuo. Sahranjen je na groblju Bojna u Travniku.
Osim dvije pomenute institucije, u prirodopisu će ostati upisan po tome što je otkrio 18 novih biljaka i životinja od kojih devet nosi njegovo ime. Između ostalih, otkrio je endem koji raste na Vlašiću – divlju ružu bez trnja koja nosi njegovo ime Rosa Brandisianum. Grad mu se odužio dajući jednoj od svojih ulica (upravo mojoj!!!) njegovo ime.
Inače, Travnička gimnazija je, nakon Prve sarajevske gimnazije, nastarija srednja škola u BiH. Pohađali su je, između ostalih – dr Grga Novak, Skender Kulenović, Ćiro Blažević, jedan ili dva razreda Zoran Đinđić…
Za vrijeme Austrougarske monarhije izgrađena je i bolnica, pošta, željeznica, započeo razvoj industrije. U tom periodu izgrađena je i Tvornica šibica koja je postojala sve do zadnjeg rata.
Tekst: Nura Bazdulj – Hubijar (Facebook profil, 7.9.2017)
