Arhiva

Derviš Efendija Korkut

Planet Obuca

U dugoj i burnoj historiji Travnika nije zabilježeno nijedno ime tako značajnog naučnika, orijentaliste, javnog radnika, pedagoga i poznavaoca historije, života i običaja Bošnjaka kao što je to bio briljantni erudita Derviš M. Korkut, čije je ime odavno poznato u Evropi i u svijetu, možda čak i više nego u njegovom rodnom gradu! Nažalost, iza ovakvog naučnika nije ostao veliki broj objavljenih radova jer je njegova specijalnost bilo kazivanje koje je najčešće ostalo nezabilježeno ili je odlično poslužilo onima koji su od njega tražili neku pomoć ili savjet prilikom pisanja naučnih ili drugih tekstova o raznim temama. Da je slučajno ostalo zabilježeno ili objavljeno sve što je on nesebično kazivao, sigurno bi to bio ogroman opus na kojem bi mu zavidjeti mnogi ugledni naučnici…

Njegov najznačajniji biograf bio je poznati naučnik Alija Bejtić koji je 1974. godine u Sarajevu objavio monografiju o Korkutu u ‘zdanju Pokopnog društva “Bakije”, iako je knjigu o takvom čovjeku trebala i morala objaviti kakva ugledna naučna institucija!

 

Derviš potječe iz čuvene travničke porodice Korkut (na turskom jeziku ova riječ označava čovjeka koji ulijeva strah, kao Strahinja). Korkuti svoje porijeklo vode iz sela Ortijaš na Buni kod Mostara. Ta porodica se kasnije preseljava u Rabinu, između Blagaja i Nevesinja na svoje posjede, koristeći ih sve do prvog svjetskog rata, dok su se kasnije neki njeni članovi preselili u Nevesinje, odakle potječe i Derviš Muhamed Korkut, koji je umro u Travniku 1887. godine i bio djed Derviša M. Korkuta. U Travniku je obavljao dužnost muftije, muderisa u medresi i šejha u tekiji. Ovaj prvi muftija iz porodice Korkut postao je poznat po mnogim fetvama, među kojima je najpoznatija ona o “Travničkoj jaciji”, čiji je termin određen da bude sat i po nakon zalaska sunca tokom čitave godine, što nije slučaj u drugim sredinama. Kao muftija odredio je 1856. godine, nakon sudske rasprave, pravo ispaše ovaca na Vlašiću svim seljacima a ne samo vlasnicima velikih stada koji su to pravo počeli prisvajati samo za sebe!

 

Dok je bio muderis u čuvenoj Elči Ibrahim–pašinoj medresi, među njegovim učenicima bio je i pjesnik Ibrahim–beg Bašagić (koji je pisao na turskom jeziku pod pseudonimom Edhem), inače otac poznatog pjesnika Safvet-bega Bašagića, zatim hađi hafiz Ahmed Ribić-Širazija, poznati tumač perzijsko-islamske klasike, banjalučki muftija Ibrahim Alihodžić i dr.

 

Derviš Muhamed Korkut ili Sidi kako su ga u Travniku od milja zvali poklonio je 1872. godine Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku veći broj orijentalnih knjiga pisanih rukom i na svakoj je muhur sa njegovim imenom. Bio je oženjen iz travničke porodice Nizamija, a umro je u Travniku 5. marta 1877. godine i pokopan je na greblju pored Lončarice džamije.

 

Njegov mlađi sin Ahmed Munib najprije je bio od 1874. godine upravitelj ruždije u Travniku, potom muderis, a prije Prvog svjetskog rata bio je i zamjenik reisul-uleme u Sarajevu. Pisao je pjesme na arapskom jeziku i bio je odličan kaligraf, a umro je 1925. godine i pokopan kod džamije Lončarica u Travniku.

 

Sa suprugom Šehidom, rođenom Biščević imao je pet sinova:

Sakiba – istaknutog političara i novinara, Besima-poznatog naučnika i orijentalistu, jednog od prevodilaca “Značenja Kur’ana”, te Hamdiju, Hazima i Derviša kome su posvećeni ovi redovi. Derviš je rodjen 5. maja 1888. godine u Travniku. U rodnom gradu je završio mekteb i počeo osnovnu školu koju je nastavio u Sarajevu gdje je završio i gimnaziju. Školovanje zatim nastavlja u Istanbulu. Godine 1914. diplomirao je na Teološkom fakultetu. Pored turskog jezika kojim je govorio i pisao, naučio je još i arapski, njemački, francuski i engleski i sa tih je jezika prevodio. Otac Munib ga je podučavao i kaligrafiji koju je takode odlično poznavao!

 

Prve dvije godine Prvog svjetskog rata Derviš je proveo u svom rodnom Travniku, jer je kao teolog bio oslobođen od vojske, podučavajući djecu iz vjeronauke, turskog, njemačkog i francuskog jezika.

Zatim je godinu dana bio vjeroučitelj u Učiteljskoj školi u Derventi, a potom je imenovan za vojnog imama i do kraja rata služio je u Beču, Hodadinu, Ljubljani i Udinama. Poslije rata vratio se u Derventu a zatim u Sarajevo gdje je u medresi predavao turski jezik.

Izabran je 21. juna 1921. godine za načelnika Muslimanskog odjeljenja u Ministarstvu vjera u Beogradu. Za svoj rad je odlikovan kraljevskim ordenom. Nakon povratka u Sarajevo 1923. godine postao je generalni sekretar Jugoslovenske muslimanske narodne organizacije i bio na toj funkciji sve do njenog rasformiranja 1924. godine, kada je izabran za kustosa Zemaljskog muzeja i bibliotekara Balkanskog instituta.

 

Za muftiju Travničke oblasti imenovan je 20. augusta 1929. ine a ta funkcija mu je prestala donošenjem Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije kojom je predviđeno postojanje samo devet muftijstava u Bosni i Hercegovini, bez travničkog i bihaćkog. Tako prestaje tradicija muftijstva u Travniku čijem su čelu oko stotinu godina bile muftije iz porodice Korkut. dužnosti posljednjeg travničkog muftije Derviš je odlukom mistarstva prosvjete imenovan za kustosa muzeja u Cetinju, radeći istoremeno i u Vrhovnom starješinstvu Islamske vjerske zajednice Beogradu sve do 21. septembra 1937. godine kada je premješten u Zemaljski muzej u Sarajevo gdje je radio sve do kraja 1944. godine.

 

Za vrijeme okupacije Derviš M. Korkut se pokazao kao istinski patriota i od početka se pridružio muslimanskim intelektualcima koji su vršili opstrukciju svega što je moglo koristiti fašistima.

Između ostalih dobrih i korisnih djela, smatra se najzaslužnijim za spašavanje čuvene jevrejske Hagade u toku okupacije, koja je na vrijeme sklonjena iz kase Zemaljskog muzeja i skrivena na sigurno mjesto, navodno u selo Brajiće kod Travnika, u dogovoru s direktorom Zemaljskog muzeja dr. Jozom Petrovićem, iako su je njemački fašisti uporno tražili, što je zabilježeno u historijskim spisima i u medijima poslije rata!

Zanimljivo je spomenuti da je 6. oktobra 1944. godine, kada se nazirao kraj rata i poraz fašizma, Derviš dobio rješenje o premještaju u Hrvatsku narodnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu na radno mjesto knjižnjičara a nalog je potpisao poglavnik Ante Pavelić!

 

Naravno, Derviš se nije odazvao tom nalogu, jer je istog dana stupio na godišnji odmor, a zatim je “uzeo bolovanje”. Nekoliko dana prije oslobođenja Sarajeva dobio je nalog šefa sarajevske policije dr. Tuka, da se “hitno s porodicom i dva kofera spremi za odlazak u Zagreb”, ali se opet Derviš nije odazvao, nego se sklonio kod prijatelja do 6. aprila 1945. godine kada je oslobođeno Sarajevo.

Naravno, odmah je nastavio rad u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sa prekidom od juna 1947. do jula 1953. godine, kada je nastavio rad u Muzeju grada Sarajeva, gdje je radeći kao viši kustos ostao do kraja života.

 

Više od pola vijeka Derviš M. Korkut je bio prisutan u javnom životu bilo da je riječ o njegovom pedagoškom radu, upravi, politici, antialkoholičarskom pokretu, muftijstvu, naučnom radu, uređivanju časopisa, publicistici, književnim prijevodima, epigrafici, obrađivanju arhivskih izvora i dr.

Između ostalih značajnih poslova koje je obavljao kao vrhunski muzejski stručnjak treba spomenuti svakako katalogizaciju zbirke orijentalnih rukopisa u Balkanskom institutu, uz prevođenje jednog segmenta Muvekitovog djela o Bosni u kojem se govori o zbivanjima iz vremena pokreta Husein-kapetana Gradaščevića.

Takođe je značajno spomenuti da se Derviš aktivno angažovao i prilikom rekonstrukcije dva složena kronograma na ćupriji Mehmed–paše Sokolovića u Višegradu kada su obnavljani natpisi na pločama koje su ugrađene nakon završene obnove ćuprije, djelimično srušene u Prvom svjetskom ratu. Objavio je naučne radove i o svojim istraživanjima u Dubrovačkom arhivu nakon pregleda turskih dokumenata, a to je uradio i u Državnom arhivu u Cetinju objavivši i veći broj radova o Crnoj Gori iako je istovremeno bio urednik ‘Glasnika Islamske vjerske zajednice” u Jugoslaviji.

Sredio je takođe i odbačenu vrijednu arhivsku gradnju pronađenu 1938. godine u Banja Luci, koja je spašena i predata Zemaljskom muzeju, o čemu je u to vrijeme pisala i štampa!

Među njegovim mnogobrojnim publicističkim radovima ističu se i oni o trezvenjačkom pokretu i o borbi protiv alkoholizma, ali je objavio i svoje utiske iz Carigrada, pišući i o poljoprivredi, ženskom pitanju, ljubavi prema knjizi, zaštiti prava domaćih Jevreja.

 

Stigao je da sa turskog jezika prevede dva značajna djela književnice Halide Edip Adivar: “Ognjena košulja” i “Porušeni hramovi”, koja su objavljena upravo u vrijeme borbe Turaka na čelu sa Kemalom Ataturkom za nezavisnost, što je tada bio doprinos prosvjećivanju i emancipaciji muslimanskih žena, o čemu je Derviš referat na Kongresu muslimana intelektualaca 1928. godine.

 

Pored obrade sadržaja i prijevoda raznih dokumenata, Derviš je mnoge i objavio u “Glasniku Zemaljskog muzeja”, “Narodnoj starini”, cetinjskim “Zapisima”, sarajevskom “Novom beharu” i dr. Među najznačajnije pripremljene radove za objavljivanje spada svakako obimna zbirka dokumenata o hercegovačkom ustanku 1875-1879. godine, zatim Putopis Šomet de Fosea i Dnevnik Eugena Savojskog, prijevod jedne turske narodne Ijekaruše itd. Mnogi radovi su nastali u periodu kada je uređivao “Glasnik Islamske vjerske zajednice” u Beogradu od 1933-1937. godine.

 

Napisao je i više prikaza naučnih djela. Recenzije u oblasti etnologije i etnografije su po mišljenju Alije Bejtića najbolje što je napisao, pokazujući veliko znanje u oblasti narodnog života.

Izvanredni erudita i poliglota Derviš-efendija, kako su ga mnogi iz poštovanja nazivali, pripremio je za štampu pet svojih obimnih radova a riječ je o prijevodima i obradi nekih djela pisanih na turskom jeziku u kojima se na neki način govori i o našim krajevima, tako da je to veliki doprinos u izučavanju naše historije.

 

Najprije je pripremio i djelimično 1942. godine objavio tursko–bosanski rječnik u stihu “Potur Šahidija” od Muhameda Bošnjaka, čija su pjesnička imena Uskufi, Havaija i Heval. Prema mišljenjima nekih stručnjaka to je, s početka 17. vijeka prvi poznati autorizovani rječnik jezika južnih Slovena, koji je u tom ratnom vremenu privukao pažnju javnosti.

 

Pripremio je takodje i djelo “Turske ljubavne pjesme u zborniku Miha Martelinija Dubrovčanina” iz 1657. godine u kojem je objavljeno 18 nepoznatih pjesama na turskom jeziku. U uvodniku je istaknuto da je to još jedan dokaz uticaja turske kulture i na Dubrovnik!

 

Zanimljiv je i prikaz “Tursko-bosanskog rječnika” od nepoznatog autora iz XVIII vijeka čiji je rukopis pronađen u porodici Alihodžić u Biloj kod Travnika, uz Dervišovu argumentovanu predpostavku da mu je autor Hercegovac. U Orijentalnom institutu u Sarajevu bila su još dva slična rječnika iz Bile i to iz 1561. i 1625. godine!

 

Pojava ovih dragocjenih rječnika, po mišljenju Alije Bejtića izneđujuća je jer potječu iz vremena kada je dominacija islamske pismenosti bila tako jaka, da se teško može razumjeti razvijanje domaće pisane riječi!

 

Značajan je i njegov prijevod sa turskog jezika Mestvičinog “Popisa uzajamnog jamčenja stanovništva u Sarajevu iz 1841. godine”. Riječ je o poimeničnom popisu muškog stanovništva koji je za potrebe vlasti radi utvrđivanja jamstva u prilikama nesigurnosti tog doba lično napravio Mula Mestvica zvani Vrcanija iz Sarajeva, a rukopis je pronađen u Sarajevskoj porodici Musakadija. lako u ovom popisu nema prezimena porodica, čime bi dobio još veći historijski značaj, vrijedan ne samo Korkutovog doslovnog i dobrog prijevoda nego i stoga što sadrži lični opis svakog popisanog lica, što su značajni podaci za antropologiju i etnologiju.

 

Vrijedan pažnje je svakako i Korkutov prijevod svojevrsnog zbornika Mula-Mustafe Firaklije iz Sarajeva nastalog početkom 19. vijeka sa raznim podacima o događajima u Sarajevu od 1809. do 1827. godine u obliku ljetopisa, ali i sa nizom drugih raznih tekstova među kojima su pjesme i stihovani aforizmi. Utvrdio je usput da je to samo prvi dio tog Firakijevog djela dok drugi dio nije uspio pronaći ali je značajan i njegov uvodnik koji čini gotovo jednu trećinu teksta.

 

Međutim, nije otkrio da je riječ o sinu čuvenog sarajevskog Ijetopisca Mula-Mustafe Bašeskije, a to je pronašao Muhamed Mujezinović i objavio 1968. godine u prijevodu Bašeskijinog Ljetopisa.

Prema nepotpunoj bibliografiji objavljenih djela koju je uspio napraviti Alija Bejtić vidi se da je Derviš M. Korkut počeo pisati i objavljivati svoje radove 1909. godine u carigradskom časopisu sa dvojezičnim naslovom “La Tribune des Peuples-Kursi-i Milel”, a sarađivao je i u listu iz Lozane “L’Abstinence” te u sarajevskim listovima “Iršad” (1922-1924) i “Večernja pošta” (1921-1923). Većina objavljenih radova je potpisana punim imenom ili inicijalima, a neki sa pseudonimom Mehmed Decor (“Carigradski utisci”, «Gajret» 1911. g.), dok neki njegovi članci iz politike nisu potpisani.

 

Zanimljiv prilog objavio je u sarajevskoj “Pravdi” 1921. g. «Sušica, alkohol, sifilis protiv Srba, Hrvata, Slovenaca», potpisan inicijalima iako je u istom listu te godine potpisao i uvodnik sa naslovom “Svjetska borba protiv alkoholizma”, uz apel zakonodavcima da spriječe zlo.

 

Njegov rad u trezvenjačkom pokretu bio je poznat u zemlji i inostranstvu jer se mnogo angažirao u borbi protiv alkoholizma, a kada je 1920. g. u Sarajevu osnovao “Jugoslovensko muslimansko društvo za borbu protiv alkohola”, njegov prvi predsjednik bio je Derviš M. Korkut.

 

Naredne godine u Sarajevskom listu “Pravda” uvedena je i rubrika «Protiv alkohola». Godine 1926. Derviš je na 18. Kongresu protiv izma u Dorpatu (Tartu) u Estoniji imao referat “Islam i alkohol” koji je objavljen u kongresnim materijalima i preveden na 15 jezika.

 

I na Kongresu muslimana intelektualaca u Sarajevu održanom 6. septembra 1928. godine povodom 25. godišnjice “Gajreta” zatražio je podršku pokretu protiv alkoholizma i od predstavnika drugih društava.

 

U Beogradskom “Glasniku Saveza trezvene mladeži” 1929. godine pisao je o Zavodu za liječenje pijanica u Steinhofu, a 1934. g. u više listova objavio svoje predavanje na Akademiji u Sarajevu pod naslovom “Trezvenost u Islamskim zemljama”…

 

Jedna od vrlina Derviša M. Korkuta bila je i velika tolerancija prema drugim konfesijama i narodnostima, bilo da je riječ o Albancima sa Kosova, domaćim Jevrejima (Safardima i Aškenazima), Ciganima-Romima ili drugim i stoga je među ljudima imao mnogo prijatelja i poštovalaca.

 

Tako je, naprimjer, Albance sa Kosova proučavao ne samo preko knjiga nego i na terenu i postao je veliki tumač njihove specifične kulture.

 

Oženio se iz porodice Ljuža u Džakovici, gdje je bio poznat po svojim prosvetiteljskim predavanjima i druženjima kao i u Peći i Prištini, stičući i sam mnoga dragocjena saznanja, predlažući da im se pomogne u raznim prilikama i u Sarajevu. Zato je i njegovo izlaganje na Kongresu evropskih muslimana u Ženevi od 12. do 15. septembra 1935. g. među predstavnicima iz 15 zemalja, privuklo veliku pažnju. Govorio je na francuskom jeziku o muslimanima Jugoslavije sa etnološkog stanovišta, sa posebnim akcentom na stanje i običaje muslimana na Kosovu i Metohiji i odgovarao na mnoga pitanja prisutnih koji su ga izabrali kao predstavnika Jugoslavije u Vijeću delegata evropskih muslimana…

 

Svoje simpatije i interesovanje pokazivao je i prema domaćim Jevrejima i takav odnos nasljedio je od svojih predaka u Travniku gdje je živjelo mnogo Jevreja. Njegov prvi značajniji nastup o zaštiti prava domaćih Jevreja bio je 1920. godine na predizbornom sastanku Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) u Derventi. Naime, pogrešnim tumačenjem zakona, ministar unutrašnjih poslova Milorad Drašković je namjeravao da Jevreje liši glasačkog prava na izborima zakazanim za 28. novembra iste godine, što je doprinjelo povećanju popularnosti JMO koja je dobila povećani broj glasova jer su se pridružili i Jevreji!

Zanimljiv je i njegov članak o sarajevskim Jevrejima napisan u listu “Jevrejski glas” koji je izlazio u Sarajevu, a koji je nastao na osnovu podataka iz pronađene dotad nepoznate “Ćefileme” Mula-Mustafe Mestvice iz 1841. godine. Usudio se čak da 1941. godine u zborniku “Naši Jevreji” objavi rad sa naslovom “Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine – za veću brigu prema jevrejskoj sirotinji u Sarajevu i Bitolju” i to u vrijeme kada je Hitler uveliko vršio genocid nad Jevrejima u okupiranim zemljama!

Kada je iste godine Jevrejsko društvo “La Benevolencija” u Sarajevu pokrenulo inicijativu da se izda jedna publikacija kao podrška odbrani domaćih Jevreja, Derviš M. Korkut je ponudio svoj predgovor o antisemitizmu koji je sve više jačao u Jugoslaviji, ali ta knjiga nije izdata!

I u toku fašističke okupacije u drugom svjetskom ratu Derviš-efendija se zalagao za očuvanje jevrejskog identiteta i kulture a smatra se da je upravo on najzaslužniji što je čuvena sarajevska Hagada spašena!

 

Derviš M. Korkut se kao humanista potvrdio i 1941. godine u akciji odbrane domaćih Cigana-Roma od biološkog istrebljenja u fašističkom genocidu, jer je sa nekoliko domaćih naučnika napisao stručni elaborat kojim je uspio dokazati da su Cigani čak Arijevci i njihov jezik spada u indoiransku ili azijsku grupu indoevropskih jezika, nasuprot nekim fašističkim teorijama da su Cigani potomci arijskih Indida te su kao nearijevski narod trebali biti istrebljeni?!

Naglašena je teorija da su bijeli Cigani sastavni dio muslimanskog naroda i zato je ministarstvo unutrašnjih poslova NDH usvojilo taj elaborat i 30. augusta 1941. godine naredilo obustavljanje progona Cigana, što je svakako najveća zasluga naučno dokazanog hrabrog stava grupe naučnika među kojima je bio i Derviš M. Korkut, u čijoj je radnoj sobi u Zemaljskom muzeju to i pripremljeno.

 

Vrlo značajan je i pedagoški rad Derviša M. Korkuta koji je skoro dvije decenije svojim životom i riječju širio prosvjetu, kulturu i ljubav za upoznavanje historije, naročito na dužnosti muzejskog pedagoga i tumača zbirki u Muzeju grada Sarajeva, nastavljajući tako pedagoški tradiciju porodice Korkut. Služeći se znanjem više stranih jezika, prirodnom nadarenošću je svakodnevno, bez korištenja godišnjeg odmora, prenosio svoje ogromno znanje i na druge, tako da je postat idealan kustos-pedagog kakvog Sarajevo nije imalo. Svi koji su ga bolje poznavali kažu da je i pored ogromnog znanja bio vrlo skroman komunikativan, nenametljiv i prijatan sagovornik koji je rado sluša0 mišljenja drugih, za razliku od “neznalica koji sve znaju” i ne cijene tuđe mišljenje…

 

Još mnogo toga značajnog i zanimljivog ostalo je da se kaže o Dervišu M. Korkutu, ali to nije predmet ove knjige.

Zanimljiva šetnja kroz Travnik s Dervišom M. Korkuton rasvijetlit će na narednim stranicama mnoge nepoznanice iz prošlosti Travnika i nadam se, više nam približiti plemeniti lik ovog znamenitoj Travničana.

Tekst prenesen iz fenomenalne knjige našeg Mustafe Gafića: Derviš M. Korkut – Kazivanja o Travniku, koja bi morala postati obavezno štivo svakog iskrenog travničanina.