Sestra Zorana Đinđića, ubijenog premijera Srbije, Gordana Đinđić-Filipović boravila je 2009. godine u Travniku, kako bi prisustvovala obilježavanju četrdesetogodišnjice mature u travničkoj Gimnaziji.
Ova tiha žena je tokom svog trodnevnog boravka sa prijateljima, kroz suze i jecaje, evocirala uspomene na djetinjstvo i mladost provedenu s bratom u ovom gradiću.
Brat i sestra Zoran i Gordana Đinđić rođeni su u Bosanskom Šamcu. Njihova majka Mila je također Bosanka. Porodica Đinđić se iz BiH preselila u Srbiju krajem šezdesetih godina, ali njihova veza sa Bosnom nikada nije prekinuta. Prijatelji i uspomene na sretno i bezbrižno djetinjstvo predstavljali su nit koja ih je vezivala za zemlju u kojoj su rođeni.
„Mi smo u Travnik došli da živimo 1962. godine, a odselili smo se 1969. godine. Poslednji put u Travniku sam bila 1989. godine na obeležavanju dvadeset godina mature. Tada sam bila lepo raspoložena. Došla sam da vidim svoje prijatelje. Pričali smo ko je šta postigao u životu, družili se i veselili. Međutim, sada kada proslavaljamo četrdeset godina mature, jako mi je teško, jer me sve podseća na mog brata Zorana. Sebe sada ne posmatram kao Gordanu koja je ovde završila gimnaziju, već osobu koja je provela najlepše dane sa svojim bratom. Svaka ulica me ovde podseća na naš zajednički život. Na naš odlazak u školu, šetnje do Plavih voda, mesta gde smo se sve kretali. Zoran je u ovde završio dva razreda gimnazije. Bio je jako nemiran, živ, pokretan.
Osim što je bio odličan đak, stizao je sve, da se bavi šah klubom, karateom i devojkama. Pored toga njegovim nestašlucima nije bilo kraja. Sećam se kako smo u Popovskom vrtu brali zelene rezdelije i od njih dobijali herpese na usnama. Onda smo od mame dobijali batine jer nas je upozoravala da ne smemo da diramo tuđe, međutim Zoran se nije izdvajao iz društva. On se u Travniku skijao niz nasip kuda je prolazila pruga iza zgrade u kojoj smo živeli. Bila sam u stanu u kojem smo živeli. Nalazi se na trećem spartu u zgradi stotinjak metara od Gimnazije, u blizini katoličke crkve. Imam fotografiju gde se spušta na tim pravljenim drvenim skijama. Ja ih imam kod kuće, kao i njegovu gitaru na kojoj svirao u Travniku. Odlučila sam da ih dam u Arhiv Srbije, gde postoji postavka njegovih ličnih stvari“, govorila je za Slobodnu Bosnu Gordana Đinđić-Filipović.
„Zoran je neobično voleo Travnik. Imao je svoje društvo sa kojima je sve vreme kontaktirao. U prvom razredu gimnazije imao je i prvu ljubav, zvala se Duška. Kada je bio premijer Srbije, do njega se teško dolazilo. Jednom prilikom u Beograd su došli njegovi travnički školski drugovi. Obezbeđenje u Vladi Srbije ih nije pustilo, jer nisu bili najavljeni. Međutim, oni su se dosetili i poslalili mu zajedničku fotografiju. On je odmah prekinuo važan sastanak i potrčao da se vidi s njima.
Kada sam mu u januaru 2003. godine rekla da sam se čula sa školskom drugaricom koja živi u Banjoj Luci sa čijim je on bratom bio najbolji drug i išao u razred, a u to vreme pratio sina na odsluženje vojnog roka u Novi Sad, molio me da mu što pre nađem telefon Jove Letića. Ja ga nisam uspjela naći, onda je došao 12. mart, ubili su ga i ja ga posle toga nisam ni tražila.“
„Zoran je neobično voleo Bosnu. Podsećala ga je na jedan lep period njegovog života. Beograd je velegrad u kojoj nema te opuštenosti i bezbrižnosti. Naš otac je bio vojno lice i mi smo u tom duhu vaspitani. Nikada nismo gledali na nacionalnost naših prijatelja. Zoran je u duši bio Jugosloven, kao što sam i ja bila i ostala Jugoslovenka i ne mogu nikako da se pomirim sa tim da među narodima postoje razlike koje treba da ih dele. Kakav je ko, sve zavisi od čoveka, a ne da li je Musliman, Srbin ili Hrvat.
Moj muž je, recimo, imao jako dobrog prijatelja Avdu Hadžiahmetovića iz Tešnja, s kojim je studirao pet godina. Nakon studija ostali su veliki prijatelji. Avdo je prošle godine umro. Međutim, tokom rata u BiH, dok je Tešanj bio u okruženju, mi smo Avdi pomagali preko Slovenije. Posle rata svake godine dolazili smo kod njega. Dakle, nikada naše veze nisu prekinute. Ja sam također sa Nadirom, drugaricom iz Sarajeva, bila godinama u kontaktu. Hoću da kažem, pored svega onog užasa koji se desio, naši prijatelji se nisu promenili, kao što se nismo bili promenili Zoran i ja“.
Gordana Đinđić-Filipović govori da je za brata Zorana bila izuzetno vezana. Da su se, i pored njegovih velikih obaveza, redovno čuli telefonom i dugo razgovarali. Nakon što je na njega nekoliko puta pokušan atentat njihova majka Mila ga je jednom prilikom pozvala i preklinjala ga da se čuva. Kazala mu je ako se njemu nešto desi, da njegova sestra Gordana neće preživjeti.
„Bili smo jako vezani. Na Novom groblju, gde je Zoran sahranjen, prišla mi je jedna mlađa žena i kazala: ‘Znate imam i ja mlađeg brata, njemu kada bi se nešto desilo ja ne bih ostala živa’. Ja sam je upitala: ‘Koji je vaš predlog? Šta da ja radim?’ Najteže je živeti sa tim! Zapravo teže je živeti sa tim nego ne živeti uopšte. Jer jednostavno sve me podseća na njega. On je moj jedini brat i od kako znam za sebe znam za njega. Moj muž nema brata niti sestru. Ružica, Zoranova supruga, takođe nema nikoga, samo smo mi u porodici imali jedno drugo. Kada preživite ovakvu tragediju, onda više nikada niste isti. Jednostavno dela duše više nemate. Naučila sam da život živim s tim da ga više nema. Mnogo je teško da to izgovorim. Majka se trudi da meni ne pokaže tu svoju patnju. Mislim da je ona mnogo jača od mene. Ali kada ostanemo same znamo kako nam je.“
Gordana Đinđić-Filipvić je ljekar specijalista medicine rada, sa mužem i tri kćerke živi u Valjevu. U Travnik je tada doputovala u pratnji dvojice policajaca; svi članovi porodice Đinđić od 2003. godine imaju stalnu policijsku zaštitu.
“Biti član porodice Đinđić i dalje je teško, jer iako su Zoranove ubice osuđene, naredbodavce za sada niko ne traži.”
Izvor: Slobodna Bosna/M. Dedić – objavljeno 12.3.2013. godine