„Nikad se teže nije živjelo“ – rečenica je koju gotovo svakodnevno čujemo u razgovoru s građanima Travnika.
Istovremeno, u gradu se kupuju stanovi, grade kuće, automobili su sve noviji, a kafići i apartmani često puni.
Postavlja se logično pitanje: da li je život u Travniku zaista teži nego prije – ili se samo promijenio način na koji živimo i trošimo?
Većina građana i dalje ističe da su osnovni troškovi porasli – hrana, režije, gorivo, školske obaveze.
„Ne osjećam se finansijski sigurnije nego prije godinu dana, naprotiv. Sve se više planira“, kaže jedna sugrađanka.
Ovaj osjećaj nije bez osnova. Kada osnovne životne potrebe uzimaju veći dio kućnog budžeta, percepcija standarda neminovno opada – bez obzira na druge pokazatelje.
S druge strane, tržište nekretnina u Travniku nikada nije bilo aktivnije. Stanovi se kupuju, kuće renoviraju, apartmani na Vlašiću niču iz sezone u sezonu.
„Stan se danas proda veoma brzo, ako je imalo pristojan“, kaže jedan sagovornik iz ove oblasti.
Ovo ukazuje na činjenicu da novca u gradu ima, ali je on neravnomjerno raspoređen. Dio građana je uspio poboljšati svoj standard, dok drugi dio stagnira ili se bori da održi postojeći.
Sve češće se primjećuje i rast potrošnje onoga što se naziva luksuzom:
-
skuplji automobili
-
putovanja
-
uređeni ugostiteljski objekti
-
privatne proslave i događaji
To, međutim, ne znači da svi žive bolje – već da manji broj ljudi troši više, dok većina pažljivo raspoređuje svaku marku.
Razlog leži u nekoliko stvari:
-
rast očekivanja i životnog stila
-
stalno poređenje (posebno putem društvenih mreža)
-
nesigurnost i strah od budućih poskupljenja
-
razlika između „imati“ i „osjećati sigurnost“
„Možda se više troši, ali se ljudi manje osjećaju finansijski stabilno“, kaže jedan sagovornik.
Travnik danas živi između dvije realnosti.
Jedne, u kojoj se teško sastavlja kraj s krajem, i druge, u kojoj se ulaže, kupuje i gradi.
Obje su istinite.
I obje postoje istovremeno.
Život u Travniku jeste skuplji nego prije – ali to ne znači da se u gradu manje novca okreće. Naprotiv, novca ima, ali ne jednako za sve, a osjećaj nesigurnosti često nadjača objektivne pokazatelje rasta standarda.
Možda je pravo pitanje ne da li se ima ili nema – nego ko ima, ko nema i zašto je razlika sve vidljivija.
Travnicki.INFO
