U četvrtak navečer, na Facebook stranici Vlašić LIVE objavili smo video vikendice na Babanovcu u plamenu. Snimak koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Vatra, dim, tišina planine i spoznaja da se nečiji trud, uspomene i dio porodične historije pretvaraju u pepeo. Jedina olakšavajuća činjenica jeste da, na svu sreću, nije bilo ljudskih žrtava.
Riječ je o vikendici sagrađenoj sedamdesetih godina, onako kako su tada građeni gotovo svi objekti na Vlašiću. Prizemlje od kamena, iznad drvena konstrukcija, prvi sprat i potkrovlje. Jednostavno, čvrsto, s mjerom i s dušom. Vlasnik je stara travnička porodica, poznata po poštenju, radu i dostojanstvu. Porodica kakvih je nekada bilo mnogo, a danas ih sve rjeđe spominjemo, iako su upravo one temelj svakog zdravog društva.
Ono što je uslijedilo nakon objave videa šokiralo nas je više od samog prizora požara. Ne zbog pitanja, ne zbog zabrinutosti, ne zbog saosjećanja, nego zbog vrste i količine zla koje se izlilo kroz komentare. Zla koje su pisali ljudi koji najčešće ne znaju ni gdje je Vlašić, a kamoli ko je vlasnik objekta koji gori. Ljudi koji u tuđoj nesreći nisu vidjeli tragediju, već priliku da izbace mržnju, zavist, frustraciju i vlastite poraze.
U više od dvadeset tri godine rada na promociji Travnika i Vlašića, u godinama provedenim na društvenim mrežama, navikli smo na uvrede, primitivizam i razne oblike verbalnog nasilja. Susretali smo se s ljudima čiji komentari više govore o njima nego o temi o kojoj pišu. Ipak, ono što smo ovaj put pročitali ostavilo nas je bez riječi. Bez one profesionalne distance koja se godinama gradi. Bez opravdanog objašnjenja da je riječ o izuzecima.
Velikoj većini takvih komentatora trajno je zabranjen pristup našoj stranici. Komentari su uklonjeni. Ne zato što ne podnosimo kritiku, već zato što ne pristajemo da budemo prostor u kojem se normalizira zlo. Postoji granica između mišljenja i neljudskosti.
Ta granica je ovdje višestruko pređena.
Ne možemo, a da se ne zapitamo kuda ide naše društvo i otkud tolika količina mržnje u ljudima. Jesu li društvene mreže samo dale glas onome što je godinama bilo potisnuto, sakriveno iza pristojnih fasada i šutnje. Jesu li ekrani i tastature postali sigurno utočište za izbacivanje svega onoga što se u stvarnom životu ne smije ili ne može reći. Živimo li u društvu u kojem se empatija doživljava kao slabost, a tuđa nesreća kao zabava.
Odgovornost medija koji su prenijeli vijest je da uklone ili barem ograniče neprikladne komentare. Ne smatramo da je svaka interakcija dobra interakcija, bez obzira na cijenu.
Po nekima ispada da je gledanost važnija od ljudskosti, a klik vrijedniji od dostojanstva.
Vikendica na Babanovcu je izgorjela. Materijalna šteta je velika, ali popravljiva. Ono što se mnogo teže popravlja jeste osjećaj da živimo među ljudima koji su spremni likovati nad tuđom nesrećom. Ipak, vjerujemo da takvi nisu većina. Vjerujemo u tišinu onih koji su osjetili tugu, ali nisu ostavili komentar. U ljude koji još uvijek znaju šta znači biti čovjek.
Ovaj tekst nije napisan da bi nekoga prozivao imenom, niti da bi skupljao poene. Napisali smo ga jer osjećamo odgovornost prema prostoru koji gradimo godinama. Prema Vlašiću, prema Travniku i prema ljudima koji zaslužuju da njihova nesreća ne bude povod za tuđe najgore porive.
Ako se ikada zapitamo čime mjerimo napredak društva, možda odgovor nije u broju pregleda i lajkova, već u onome što ostane kada se ugase ekrani i kada se sami pogledamo u ogledalo.
Agencija DAN
