Naša je želja da našim čitateljima u narednom periodu, osim dnevno aktuelnih tema, pripremimo i određene stručne – tematske sadržaje. Stoga otvaramo novu rubriku „ Pune ruke posla“ u kojoj se tematizira odgoj i obrazovanje.
O ovome u narednom periodu možete čitati iz ugla iskustva mr.sci. Adele Dobić, jer predškolski uzrast zapravo i jeste pravi period za dobro oblikovanje ličnosti i svega svega onog što slijedi.
KO NAS ODGAJA I OBRAZUJE
Kada smo prvi put shvatili da nas neko odgaja ili da nas neko obrazuje? Da li se to dešavalo odvojeno ili u isto vrijeme? Kada smo prvi put bili svjesni da nam neko pomaže da se razvijamo?
Da li su to bili naši roditelji, odgajatelji/ce, učitelji/ce, nastavnici/ce, profesiri/ce, vršnjaci? Ili smo to bili mi sami kada smo harmonizovali odnos između mogućnosti da nešto razumijemo i okruženja koje nam nudi kontakte pristupačne tom razumijevanju?
Uvijek smo bili mi – sami u tom procesu i samo tada smo rasli i razvijali se. Roditelji su nam bezbroj puta mogli reći, objasniti, narediti da obučemo džeper jer je hladno, ali dok sami nismo osjetili cvokotanje tijela i neugodu koju hladnoća izaziva nismo bili u stanju naučiti/razviti pojam o hladnoći i prihvatiti ga kao takvog. I ovo se zove akomodacija pojmova. Njoj uvijek prethodi asilimalcija i o ovome ćemo neki drugi put detaljnije govoriti.
„Nije posao nas – odraslih da podučavamo,
nego da pomažemo dječijem umu
da izvrši svoj zadatak: da se razvije.“
(Marija Montesori)
Nakon ovih riječi Motesori je izazvala ogromnu pometnju u krugovima koji su već bili učmali, a bavili su se djecom. Već tada su se djeci davale radne navike najčešće ne birajući sredstva i djeca su se odgajala svakako, samo da ne budu čovjek među ljudima. I to nije imalo nikakvog smisla. A upravo to radimo i danas sa svim mogućim propisanim kurikulumima. I ne daj Bože da od njih odstupimo i bacimo pogled na dijete.
Od najranijih trenutaka svog života dijete je u stanju da samo sebe otkriva pokretima i senzomotoričkim iskustvima. Okolina u kojoj se nalazi dijete ništa sama od sebe ne kreira. Ona jedino potiče ili ometa razvoj djeteta. Sastavni dio te okoline smo mi – odrasli. Samo naše prisustvo ništa ne znači jednom djetetu ukoliko samo stojimo pored njega. Ali značimo itekako ako mu pomažemo (imamo ulogu mosta, poveznice) da samo otkriva i uči svojim tempom. Da budemo medijator između djeteta i okruženja. Koliko smo o tome učili na našim fakultetima?
Također, nikada ne smijemo zaboraviti da je razvoj djeteta pojava života i da razvoj uvijek ide iznutra, iz klice koja se nalazi u svakom djetetu. Ritam rasta klice moramo prepoznati i on nije isti u sve djece. Kada dijete pokaže težnju za akcijom ili konkretnu akciju, moramo znati da je za to postojao motiv koji ga je vodio. Upravo tada je trenutak kada nastupa naš zadatak da mu oslobodimo puteve kojima će se moći ostvariti i razviti tim samoostvarenjem.
Mi – odrasli koji od djetetovog rođenja mislimo (jer je i nama to nametnuto) da smo jedini koji odgajamo i obrazujemo dijete nažalost živimo u zabludi. Dozvolili smo sebi da propisane kurikulume ili vlastite/nasljeđene stilove odgoja doživljavamo kao obavezu, a ne kao pomoć i putokaz koji nam pomaže da pomognemo djetetu.
Imamo pune ruke posla ako želimo zaista pomoći djetetu da napreduje u razvoju koji zavisi isključivo od slobode da posmatra svijet oko sebe i da uči o njemu.
Mr. sci. Adela Dobrić
