– “Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj djed borio se na Solunskom frontu protiv austrougarskih fašista, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda. Njih će biti i više i bolje naoružanih, ali ne bojte se – junak umire samo jednom, a kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja neka otima od neprijatelja, u tami slušajte moj glas jer nemamo radioveza, nemamo motorola. Slušajte i radite šta naredim. I zapamtite, između ovog našeg nezaštićenog naroda i njih stojite samo vi…” – riječi su koje svaki Bosanac i Hercegovac, a pogotovo Travničanin treba pamtiti i sa ponosom ih ponavljati.
Te riječi su sjećanje na čovjeka koji je svojim životnim, a nakon toga i vojničkim odlukama ušao u historiju ovoga grada ispričavši jednu od najljepših novijih priča o Travniku i njegovim ljudima.
Major Mihajlo Petrović bio je prije svega čovjek. Sa tako visoko postavljenim ljudskim osobinama preuzeo je odred branilaca koji ga je tog kobnog 25. oktobra 1992. godine, ne želeći čekati niti sekundu vremena, na rukama snio sa Šešićke planine. Zbog veoma teških ozljeda, iz travničke bolnice je hitno upućen prema Zenici, ali je negdje oko Drivuše prestalo da kuca srce tog hrabrog Beograđanina koji je odlučio ostati u Travniku i braniti Bosnu i Hercegovinu, ovaj grad i sve njegove ljude.
I danas su, kao i svake godine, na grob Majora, nedaleko od mezara njegovih boraca, članovi porodice, njegovi saradnici, ali i veliki komšija, prijatelja i poštovalaca njegovog djela, položili cvijeće i na dostojanstven način se prisjetili svega što je učinio za ovu državu i ovaj grad.
“Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje…”
Agencija DAN
