Na adresu JU Bolnica Travnik stiglo je pismo zahvale porodice Abazović. Pismo prenosimo u cjelosti i bez intervencija.
”
Živimo u takvom vremenu i okruženju, gdje je teško čuti lijepu riječ za nekoga ko radi svoj posao profesionalno i odgovorno zadovoljavajući sve poslovne standarde struke, a posebno u zdravstvenom sektoru. Nažalost, u posljednje vrijeme svakodnevno do nas dolaze samo riječi kritike za “ljude u bijelom”. Svjesni smo da u svim segmentima našeg društva malo šta funkcioniše na ispravan način, te kada se susretnemo sa ljudima koji svoj posao usred opšteg haosa kojim su okruženi rade onako kako zaista treba, budemo više nego prijatno iznenađeni.
Moje ime nije važno, mnogo važnije je ono što hoću da ispričam. Cilj i namjera ovog teksta je moja ljudska obaveza da izrazim svoju zahvalnost i zahvalnost moje cijele porodice JU Bolnica Travnik, odjel Hirurgije. Obećala sam sebi još u mjesecu oktobru da ću napisati i objaviti ovaj tekst, jer je to najmanje što mogu da učinim, a ujedno to je i moja ljudska obaveza.
Fabulacija ovog teksta se dešava 17.10.2024. godine kada je moja majka sa bolovima u trbuhu primljena na odjel Hirurgije u JU Bolnica Travnik. U trenutku kada do tada zdrava majka, koja je našoj porodici bila stijena, oslonac i podrška odlazi u bolnicu javljaju se osjećaji zabrinutosti, panike i emocionalne boli koja se vremenom postaje sveobuhvatnija, razornija i nepodnošljivija. Znaju oni koji su doživjeli isto ili slično iskustvo.
Već sutradan 18.10.2024. godine, rečeno nam je da majka neće preživjeti i da je pitanje dana kada će preseliti na bolji svijet. Majka je preselila 22.10.2024. godine u 22.11 sati.
Agonija, patnja, bol i stres zbog gubitka majke se ne mogu opisati riječima. Međutim, u tim izuzetno teškim danima za našu porodicu desilo se i pozitivno iskustvo vezano za profesionalnost i kvalitet usluge koja je pružena pacijentu sa stajališta porodice i dostupnost informacija porodici vezano za zdravstveno stanje pacijenta.
Od prvog kontakta sa osobljem JU Bolnica Travnik na odjeljenju Hirurgije, osjećali smo se kao da smo došli kod prijatelja. Toliko topline i ljubaznosti od nepoznatih ljudi, ne da nismo očekivali, nego nam je bilo nepojmljivo da tako nešto postoji još uvijek.
Želim da izrazim našu veliku zahvalnost cjelokupnom osoblju na odjeljenju Hirurgije od prvog do posljednjeg, od šefa odjela do spremačice, zaista ne možemo izdvojiti nikoga posebnog jer su svi svoj posao obavljali maksimalno profesionalno, bili izuzetno susretljivi i nadasve suosjećajni i ljubazni. Toliki stepen profesionalizma, ali prije svega ljubaznosti, posvećenosti svom poslu i truda nismo vidjeli niti do sada doživjeli kada je u pitanju zdravstveni sektor.
Ovo je jedan način da izrazimo svoju ogromnu zahvalnost ovoj maloj vrijednoj armiji ljudi u bijelom, jer smo u najtežim trenucima u životu dobili razumijevanje i pruženu ruku pomoći i podrške.
Moje sestre i ja dale smo sebi obećanje da ćemo napisati ovaj tekst kako bismo ispričale svoje pozitivno iskustvo drugim ljudima i pokazali im da još uvijek ima dobrih i humanih ljudi za koje je Hipokratova zakletva na koju su se zakleli sveto pismo.”
Travnicki.INFO
