”Mislim da se nigdje novine nisu prodavale na jedan groteskan način kao u Travniku. Tome su pridonijeli sami prodavači, koje ni najprofesionalniji teatar nije mogao izmisliti. To sigurno nijedna čaršija nije posjedovala. Neke će ovo podsjetiti na mladost, neke, Boga mi i na djetinjstvo. Hega i Velaga. Dvije zanimljive osobe, neponovljive u bogatoj čaršijskoj galeriji likova. Novinari, kako su znali za sebe reći, postadoše zaštitnim znakom ovoga grada. Hega latiničar, Velaga ćirilićar, jer je prodavao beogradsku ‘’Borbu’’. Tu se sukob Istoka i Zapada nije osjetio. Podjela po izdanjima njih ne razdvoji…
Velaga, sporiji i vječiti nezadovoljnik, rahmet mu duši, nikad nije dostigao Heginu prodaju. Vječito je rondao na đutanluk i rutanluk, da nemaš više kome novine prodati. Malo se poigrao s lutrijom te ugajguli sebi loz, što mu strogi Ahbab nikad ne oprosti. Srećom, sve je dobro završilo. Prodavao je novine, ali najviše je volio čitati jelovnike. Nažalost, umro je gladan.
Na Velaginoj dženazi, Hega je nosio bašluke i bardak s vodom da se polije po mezaru.”
Pisao: Sejo Sarić, 131.