Pod uticajem korjenito izmijenjenih društveno-ekonomskih i političkih prilika, te općeg razvoja Jugoslavije, u ovom razdoblju i Travnik doživljava svoj značajniji uspon. Grad počinje intenzivno da se teritorijalno širi prema zapadu. Veoma je značajna izgradnja tvornice za izradu rublja, odjeće i obuće “Borac” (1948.g.) na krajnjem zapadnom dijelu grada. Ova tvornica predstavlja jednu novu, razvojnu osovinu grada usmjeravajući ga ka bržem industrijskom razvoju.
Gotovo istovremeno, uz Tvornicu je podignuto i naselje Kalibunar koje predstavlja najmlađi urbani dio Travnika. Naselje je smješteno na terasastom uzvišenju između nekadašnje Tvornice duhana i Kombinata “Borac”. Tvornica duhana je 1946.g. prestala sa radom zbog nerentabilnosti. Na tom mjestu je danas “Tehnički remontni zavod” sa proizvodnim programom posebne namjene. Južno od Kalibunara nalazi se i naselje Pirota kroz koje prolazi značajna saobraćajnica do “Borca”.
Treba istaći da je u izgradnji veliki objekat Kulturno-sportsko-rekreativni centar “Pirota” koji će doprinijeti ovog dijela grada. Nažalost, izgradnja tog objekta još nije završena.
I u ostalim dijelovima grada izgrađeni su mnogi novi stambeni objekti. Grad je maksimalno proširen u svim pravcima koliko su to dozvoljavali prirodni uslovi i topografski smještaj.
Izgrađene su nove i obnovljene stare ustanove: zdravstvene, prosvjetne, upravne i socijalne.
U posljeratnoj izgradnji je zastupljena savremena urbana arhitektura nasuprot starobosanske koja je zastupljena oko tvrđave. Sadašnja gradnja se odvija prema urbanističkom planu u kojem je predviđeno da se sačuva ranija graditeljska baština, barem prilikom izgradnje novih objekata na mjestima gdje su se nalazili nekadašnji starobosanski objekti.
Devedesetih godina izgrađen je “Zanatski centar – Žitarnica” na mjesu nekadašnje stare Donje čaršije. Njena će funkcija biti oživljavanje “male privrede” i starih zanata.
Školstvo
Najmlađa generacija učenika u to vrijeme je nosila kape Titovke sa petokrakom i đačke marame. Učenici starijih razreda su nosili đačke kačkete i plave mantile. Svi su bili isto obućeni . Između njih nije bilo nikakve razlike. Nije bilo dozvoljeno nositio farmerke. Ako bi se desilo da neki učenik dođe sa farmerkama u školu odmah bi bio vraćen kući da obuće neke druge pantole. U školu se nije moglo ući u cipelama. Svaki učenik je morao, prije nego što uđe u školu, skinuti svoje cipele i obući patike koje ponese od kuće kada krene u školu. Đaci su bili veoma disclipinovani. Prema svim nastavnicima su se odnosili sa velikim strahopoštovanjem. U učionicama je bio mir i red koji se, gledajući iz sadašnje perspektive, skoro ne može ni zamisliti. Ponašanje učenika na ulici je bilo primjerno. Ni jedan učenik nije smio izlaziti na ulicu nakon 20 sati. Ako bi se slučajno desilo da neki od učenika, zbog neke posebne potrebe, izađe u to vrijeme na ulicu, sakrivao se da ga ne vidi ko od njegovih nastavnika. Udžbenika je bilo malo pa su đaci često pravili zabilješke na časovima
U nižim razredima osnovne škole učile su se slijedeće pjesmice:
“Pet buktinja plamte
da pričaju svima
da u našoj zemlji
pet naroda ima.
I tih pet buktinja
jedne vatre dio
nju je narod borbom
svojom razgorio”.
Tih pet naroda su: Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci. Muslimani tada nisu bili priznati za narod pa su se najčešće izjašnjavali kao neopredijeljeni, dok su se neki izjašavali kao Srbi ili Hrvati
“Sve što je bilo pod pepelom
na dnu naših srca skrito
u vatru je razbuktao
drug nam Tito, Tito, Tito.
Naše brašno prosijao
kroz rešeto i kroz sito
pa nam novi hljeb sad mijesi
drug nam Tito, Tito, Tito”.
“Petokraka sa pet pera,
to je značka proletera.
Petokraka sa pet lista
to je značka komunista.
Nema više, niti smije,
petokraka da se krije».
Fabrički se dimnjak puši
i mašine zuje
gradski radnik vješto radi
topi, reže, kuje.
I dok seljak hranu sprema
da ne bude gladi
gradski radnik bratu svome
bolji život gradi.
Plug, motiku, srp i kosu,
alat i mašine,
sukno, sušđe i obuću
knjige i novine.
I svud sada u slobodi
bruji pjesma rada
pjesma sloge radnog svijeta
iz sela i grada.
………
Pionir sam drugovi
i time se dičim
kad porastem i ja ću
da na Tita ličim.
itd.
Četverorazredna osnovna škola je bila smještena u ulici Čabruša. Nakon završetka te škole učenici su se upisivali u peti, šesti, sedmi i osmi razred osmogodišnje škole koja je bila smještena u zgradi stare gimnazije.
U 1948. godini upisao sam se u prvi razred te škole. Sjećam se jednog događaja iz tog perioda: Bila je neka svečanost, pa su me zadužili da recitujem jednu pjesmu. Učionica je bila puna roditelja i drugih građana. Međutim, u učionici nije bilo podijuma, a ja sam bio pomalen, pa je bio problem kako da to uradim. Tada su mi donijeli jednu stolicu na koju sam se popeo. Recitovao sam slijedeći tekst:
„Pionir sam drugovi
i time se dičim.
Kad porastem i ja ću
da na Tita ličim”
Tu moju recitaciju je prenosio i lokalni javni razglas. Moji najbliži su bili oduševljeni.
Tadašnje vlasti su posvetile veliku pažnju i razvoju srednjih škola. Početkom pedesetih godina Travnik je imao slijedeće srednje škole: Gimnaziju, Učiteljsku i Ekonomsku školu.
“Ekonomska škola je otvorena školske 1952/53. godine Rješenjem Sreskog narodnog odbora Travnik, jer se osjećala velika potreba za srednjim ekonomskim kadrom. Učenici su upisivani sa šireg područja Bosne i Hercegovine. Prosječno je školu pohađalo oko 250 redovnih učenika. Osim redovnih odjeljenja, radila je i večernja škola koju su pohađali radnici, pa je škola dala doprinos doškolovanju kadrova iz radnog odnosa. Godine 1960. škola je dobila naziv po revolucionaru Slavku Gavrančiću, rođenom u Polju kod Travnika. 1963. godine reorganizovane su sve srednje škole u Travniku. Ekonomska škola, Gimnazija i Učiteljska škola udružene su u zajedničku srednjoškolsku organizaciju pod nazivom Srednjoškolski centar “Travnik”. l974. godine ovaj centar je preimenovan u Srednjoškolski centar “Antun Mavrak”. Od 1. oktobra 1980. godine srednje škole u Travniku integrisane su u Školski centar srednjeg usmjerenog obrazovanja i vaspitanja “Antun Mavrak”. Travnik U istoj zgradi su radile OOUR Gimnazija i medicinska škola i OOUR Srednja škola “Slavko Gavrančić”, u sporazumno podijeljenom prostoru prema broju odjeljenja i potrebnih kabineta koje su, radi racionalnosti, zajednički koristili. Novembra 1991. godine škola postaje samostalni subjekat kad se izdvojila iz Školskog centra “Antun Mavrak”. Odlukom Izvršnog odbora Općine Travnik, broj 02-61-24/94 od 29. jula 1994. godine, škola je promijenila naziv i od tada se zove Mješovita srednja ekonomsko-ugostiteljska škola.”
(Aida Ramčić-Salkić: “Povodom 50 godina rada Ekonomske škole u Travniku”, “Divan”, br. 44 od februara 2003.g.).
Autor teksta: Lutvo Kurić