Vođeni željom da našim čitateljima pripremimo određene stručno – tematske sadržaje, otvorili smo rubriku ,,Pune ruke posla”. Iz ugla iskustva mr.sci. Adele Dobrić danas govorimo na temu ,,Kako napisati životnu priču o samom sebi”.
Proteklih dana smo se pripremali za početak nove pedagoške odnosno školske godine. Kupili smo djetetu odjeću, obuću, knjige i ostali potrebni pribor, tu je nova frizurica, poneki zdravstveni pregled… Otprilike takosvake godine u isto doba izgledaju aktivnosti na kraju godišnjeg odmora u porodicama sa djecom školskog i predškolskog uzrasta. I brinemo se za njih: „Kako će!“
No, pripremamo li djecu za svaki naredni dan koji je pred njima tokom cijele godine, pripremamo li ih (ne)uspjeh i znamo li to raditi?
Uspjeh se definiše na više načina. Može biti ostvarenje nekog cilja ili povoljnog ishoda, postizanje bogatstva ili položaja. Svako ljudsko biće ima niz različitih potreba među kojima je i potreba za uspjehom. Mnogi uspjesi zavise od vlastitih sposobnosti i vještina, stavova o sebi i vlastitim mogućnosti. Ustvari, uspjesi zavise od vlastite vjere u sebe.
Dobro se osjećamo kada u nečemu uspijemo, osnažujemo se u vlastitim očima i jačamo vjeru u sebe. Nakon toga neminovno slijedi postavljanje viših ciljeva i očekivanja više uspjeha. I vjerujemo u vlastite uspjehe. To je samopouzdanje. Možemo ga opisati i kao skup vještina koje nas potiču da ustrajemo u svojim nastojanjima i ne odustajemo kod prepreka na koje pritom nailazimo. Ako je samopouzdanje visoko lakše podnosimo razočarenja i prelazimo preko njih i idemo dalje. Upravo tako otkrivamo svoje nove mogućnosti. Osoba koja je samopouzdana uvijek je u akciji.
Samopouzdanje je dinamična kategorija, a na dječije samopouzdanje veliki uticaj imaju odrasle osobe, roditelji na prvom mjestu, a zatim učitelji/odgajatelji. Ako su svjesni toga, odrasli će uložiti veliki trud kako bi poticali dječije samopouzdanje. A ako nisu, mogu nanijeti veliku štetu. Neuspješna i nesamopouzdana osoba teško će pomoći djetetu da postane uspješno i samopouzdano. U svom okruženju imamo mnogo takvih roditelja, ali i učitelja/odgajatelja.
Dijete će imati osjećaj uspješnosti samo ako pokušava stalno savladati nove izazove, uz višestruko ponavljanje pokušaja i pogrešaka. To je put odnosno postupnost u spoznaji o svojim vlastitim sposobnostima. Npr. veoma malo dijete sve uspješnije hvata predmete, ovladava puzanjem i to mu stvara osjećaj da može i ohrabruje se za dalje. Zatim, dozvolite djetetu da pogriješi, jer su greške sastavni dio učenja. Razvoju samopouzdanja svakako je neprijatelj perfekcija. Neka donese iz škole „jednicu“, neka iz vrtića donese „kaznu“ za nepoštivanje pravila. Ne zaboravite da je jednako važan (ako ne i ponekad važniji) trud, a ne samo uspjeh. Trud uvijek pohvalite, bez obzira na rezultat. I tada će vaše dijete imati veće šanse za visoko samopouzdanje. Obavezno postavite realne ciljeve (očekivanje od sebe). Dijete može biti nezadovoljno jer je u nečemu neuspješno, ali gatada obavezno podsjetite na druga područja u kojima je „jače“ i uspješnije. Budite škrti sa kritikama jer one mnogo štete. A ako već morate kritikovati, neka budu usmjerene na veoma konkretno ponašanje, a ne na dijete kao osobu. Nekad su dobro došle prilke da dijete odlučuje jer tako poštujete njegove osjećaje, potrebe, ali i razum. Vjerujte svom djetetu jer ćete tada razviti kod njega odgovornost, samostalnost i neovisnost. I još jedan savjet na kraju… dijete koje svoja postignuća uči realno sagledati i samoprocijeniti, na dobrom je putu da samo sebi postavlja ljestvicu kojumože preskočiti. Tako će naučiti oblikovati očekivanje od samog sebe.
Želja za uspjehom nije patološka nego prirodna potreba čovjeka.
(E. S.)
Imamo pune ruke posla da izgradimo dječije samopouzdanje vlastitim ponašanjem, ličnošću, podrškom, samokontrolom…
Mr. sci. Adela Dobrić