Vođeni željom da našim čitateljima pripremimo određene stručno – tematske sadržaje, otvorili smo rubriku ,,Pune ruke posla”. Iz ugla iskustva mr.sci. Adele Dobrić danas govorimo na temu ,,Moje dijete – Moja priča”.
Priče su sastavni dio naših života, bilo da ih pričamo/čitamo ili slušamo. Odrastali smo uz različite priče koje su nam roditelji pričali, a mi smo ih slušali sa velikom pažnjom i uživali u njima. Obično su to bile priče sa sretnim završetkom, bajke u kojima je dobro pobijelilo zlo ili basne u kojima smo se identifikovali sa junacima jer su ličili na nas ili smo ih poredili sa nekim nama poznatim osobama. Ponekad su to jednostavno bile priče iz života naših roditelja dok su bili djeca (i u njima smo posebno uživali).
Priče nisu uvijek bile iste. S vremenom postajale su drugačije jer su se mijenjale moralne vrijednosti. Šta bi danas uradili Ivica i Marica i kako bi društvo tretiralo njihove roditelje, da li bi jedna mama poslala Crvenkapicu samu u šumu, da li bi se u vrtiću ili školi radovali djeci poput Pipi, Alise ili Pinokija i da li bi ih smatrali djecom problematičnog ponašanja, neodgojenom ili darovitom djecom, te da li bi se iko od nas potrudio za njih napraviti prilagođene programe i zadovoljiti njihovu znatiželju.
O tome možemo razmisliti jer je evidentno da danas imamo relativnost dobrog i lošeg ponašanja. Junaci u dječijim pričama, odnosno same priče gledane kroz prizmu historije i njihov odnos prema dobru i zlu se dijele u tri grupe. U pričama iz 18. i 19. vijeka djeca su uglavnom prihvatala ponuđene kodekse ponašanja koje su im nudili odrasli; u ovim pričama djeca su pravila greške, ali se trudila da ih isprave jer je konačan cilj bio da budu dobra djeca; biti dobro dijete je poruka ovakvih priča.
U pričama koje su nastale krajem 19. i početkom 20. vijeka junaci (koji su opet djeca) se ponašaju tako da svijet odraslih neidealiziraju, izjednačavaju svoje moralne norme sa moralnim normama odraslih, misle da njihova ponašanja nisu skretanje sa pravog puta koji su napravili odrasli koji su ponekad i sami na njemu skrenuli. U treću grupu spadaju priče koje su nastale sredinom 20. vijeka. Junaci ovih priča su opet djeca koja smatraju svoj svijet bolji od svijeta odraslih i svoje moralne norme bolje od moralnih normi odraslih. Suvereno odbaciju svaku uspostavljenu konvenciju ponašanja odraslih.
Način života ovih junaka ima ipak neka etička načela kojih se oni drže. No, postoje i univerzalne etičke kategorije priča koje su primjenljive konstantno i cijenjene u svim društvima i svim epohama. To su priče u kojima se ističe prijateljstvo, istina, solidarnost, saosjećanje, plemenitost… ove i još mnoge univerzalne ljudske vrijednosti koje imaju izuzetnu književnu energiju. Naš karakter je sačinjen od vrijednosti i sastavni je dio našeg nesvjesnog dijela ličnosti, a jednim dijelom je sigurno takav zbog priča.
Priče za djecu u kojima se ističu svevremenske vrijednosti pomažu u procesu usvajanja i usmjeravaju ponašanja djece. Svako dijete, bez obzira na dob, u sebi nosi čudo, zdrav i snažan potencijal koji je nama odraslima nada i odgovornosti. (Erikson, E.) Moralno ponašanje se uči i to je naša odgovornost. Imamo pune ruke posla da pomognemo djeci da razumiju kako se vrijednosti manifestuju, kako se donose odluke u skladu sa vrijednostima i kako se ponaša u skladu sa vrijednostima.
Poučavati djecu vrijednostima i raditi na moralističkom odgoju ujedno znači da prvo mi trebamo živjeti te vrijednosti i da smo moralno zdrave ličnosti.
Čitajte i pričajte djeci moralističke priče.
Mr. sci. Adela Dobrić
