Pune ruke posla: mr. sci. Adela Dobrić na temu ,,Vrtić – teatar za predstave ili odgojno-obrazovna ustanova?”

Ne mogu se oteti utisku gledajući slike na fb stranicama vrtića, i privatnih i javnih, a ne pomisliti (da ne kažem zaključiti) da su djeca koja pohađaju predškolski odgoj i obrazovanje pomalo postala modeli/manekeni/glumci koja poziraju radi kvalitetnih fotografija vrtića kojeg pohađaju. A ne jednostavno djeca kojoj je najznačajnija igra, kao prirodni oblik učenja.

O učincima predškolskog odgoja i obrazovanja već smo čitali u mnogim stručnim knjigama i slušali na stručnim konferencijama. Tu su istraživanja iz neuroznanosti o razvoju mozga, zatim ekonomskoj isplativosti ulaganja u rani razvoj, te da je to prva i najvažnija faza u učenju, da uvjetuje kasniji uspjeh u školi itd.  Konvencijom o pravima djeteta regulišu se prava, odgovornosti i dužnosti djece. Imamo zakone, pravilnike, programe rada… Završili smo obrazovanje na visokoškolskim ustanovama i stekli zvanje potrebno za rad sa predškolskom djecom.

Pa gdje smo se onda izgubili na tom putu?

Sveprisutni život vrtića na društvenim mrežama uzima svoj danak kada je u pitanju kvalitet rada, odnosno ostvarivanje ishoda učenja. Svakodnevno nas/vas (roditelje) obasipaju slikama na kojima djeca sjede, poziraju sa savršeno postavljenim rekvizitima, netaknutim, čitavim, besprekorno poredanim na policama, neizgriženim, a djeca su jasličkog uzrasta na slikama, ni jedno dijete ne plače, niti je ljuto ili neraspoloženo zbog nečega… kao da ih pripremamo za život na Instagramu ili TikToku. Sretni su i imaju savršen dan u vrtiću! Svi mi koji radimo sa djecom predškolskog uzrasta, vrlo dobro znamo kako izgleda jedan dinamičan dan (a takav je baš svaki) u grupnoj sobi. Odgajateljice su osposobljene za vrednovanje ishoda učenja i sistemsko posmatranje koje je u funkciji uviđanja manifestacija i indikatora promjena u razvoju, i umjesto da to rade one imaju obavezu imati svoj mobitel u rukama i praviti fotografije. Da bi se to uradilo, djeca se po nekoliko puta prekidaju u procesu učenja, te vraćaju u neke poze koje će najbolje prikazati svu raskoš jedne ustanove i sreću na licima djece. Vrtići trebaju privući što više korisnika, a time i novca.

Vrijeme je da tome kažemo stop. Da, treba biti transparentan u radu. Da, treba informisati roditelje o aktivnostima. Da, treba zabilježiti uspomene. Ali na prvom mjestu treba da bude dijete, njegov tempo učenja, način učenja, pokušaji i pogreške (djeca najbolje uče kada se njihova hipoteza ne potvrdi). A to nikada nećete vidjeti na fb stranicama vrtića, prosutu vodu ili ručak na podu, pogrešno složen materijal nakon slikanja, jaknu na podu, tuču, svađu, suze, dijete sa posebnim potrebama kojeg djeca odbaciju ili koje baca igračke i stolice na sve strane i nije u stanju da prati aktivnosti i ometa drugu djecu u tome (a znamo koliko je krhka pažnja predškolskog djeteta), bezbroj upozorenja na neprimjereno ponašanje koje na kraju dana više ne može da se pobroji, sekret iz nosa koji dijete brzinom svjetlosti poliže… Ne pokazujemo kako se vodi razgovor sa roditeljima koji ne odgajaju svoje dijete na adekvatan način (svaku sugestiju uzimaju kao uvredu vlastite ličnosti, pa trče u menadžment da se žale). A djeca u vrtiću borave po 8 ili 10 sati i za to vrijeme ima mnogo situacija u kojima se djeca nađu. Sve se to mnogo češće dešava nego što roditelji slute.

„Možda će biti i ljepših vremena,

ali ovo je naše“

(J.P.S)

Imamo pune ruke posla da vrednovanja predškolskih ustanova radimo na adekvatan način i da to rade osobe koje su osposobljene, kao i da ih tek onda predstavimo javnosti kao kvalitetne ustanove koje treba djeca da pohađaju.

Ovim tekstom nije bila namjera vrijeđati ili omalovažavati vrtiće i njihov način rada, nego ukazati na jedinu ulogu odgojno-obrazovne predškolske ustanove u jednom društvu kao institucije, a to je razvijanje svih djetetovih potencijala, podržavanje intelektualnog razvoja, kritičkog mišljenja i sistema vrijednosti. Rezultati se vide mnogo kasnije i tu ih treba tražiti i vrednovati.