Snježana Kopruner, direktorica “GS Tvornice mašina Travnik” (GS TMT), koja je zajedno sa danas pokojnim suprugom i radnicima, na noge podigla travnički GS TMT, kaže da u svakom poslu možete naći sebe ukoliko ga volite. Nju je put od Zadra, gdje je završila srednju školu za strojarstvo i elektrotehniku te Strojarski fakultet u Zagrebu, odveo u Njemačku i to u potpuno drugu oblast.
U tadašnjoj Jugoslaviji radila je kao konstruktor specijalnih alatnih strojeva, ali dolaskom u Njemačku, u kompaniju Global Sourcing koja je radila konsalting, morala je savladati potpuno drugu oblast – ekonomiju.
”Analize troškova, bilance sve sam uspjela naučiti i deset godina sam radila na konzaltingu njemačkim tvrtkama”, kazala je ona na nedavno održanom Business cafe-u u Sarajevu. Nakon toga je postala i direktor te kompanije.
O tome kako su uopće došli na ideju da svoj kapital ulože u Travnik kaže da je dok je radila u Njemačkoj analize za kompaniju “Messer Cutting&Welding” netko iz BiH je čuo da ona zna naš jezik i javili joj se da im nađe neki posao. Imala je tada taj projekt, poslala im nacrte i rekla da ga pogledaju i da joj pošalju ponude.
”Ti su se ljudi htjeli taj posao i počeli su se boriti. Međutim, cijene su bile previsoke i nisu imali šanse. Ja sam im na kraju rekla koliku bi cijenu trebali imati da dobiju taj ugovor. Onda je krenula moja borba sa njima da uspiju isporučivati kvalitetne proizvode”, ispričala je Kopruner koju je oduševilo što su se ti ljudi toliko borili da dobiju neki posao.
Rezultat te borbe je sada ova kompanija u Travniku. Kaže da kada je krenula privatizacija radnici su htjeli da kompaniju kupi Messer.
”Agencija za privatizaciju je taj posao dobro odradila. Međutim, Messer je onda odlučio da ipak neće ići u taj proces. To je bilo veliko razočarenje za nas. Onda su radnici i rukovodstvo htjeli da ih kompanija Global Sourcing kupi. Naši vlasnici nisu htjeli ni pomisliti da idu u Bosnu. Ja sam uspjela nagovoriti svojega supruga da ipak krenemo sa tim. Onda smo tražili od vlasnika da daju bankovne garancije, ali su nisu htjeli dati garancije za Bosnu. Mi smo ipak ustrajali na tome i danas smo tu”, kaže Kopruner.
KOPRUNER: U SVAKOM POSLU MOŽETE NAĆI SEBE UKOLIKO GA VOLITE
Kompanija danas izvozi skoro sve svoje proizvode za njemačko i austrijsko tržište. Njihove metalne konstrukcije se ugrađuju u bagere kompanije Liebherr, u vagone njemačke željeznice koje proizvode Siemenes ili Bombardier, rade sustave kočenja za najveće proizvođače vlakova kao i kućišta za rashladne sustave.
O važnosti rada ove kompanije govori i činjenica da kočioni sustav, veoma važan i skup dio svakom vlaku, i nalazi se u onima koji prometuju na relaciji London-Pariz.
Rade i ramenove za bicikla. ”Na tome radimo prilično intezivno.To nisu obična bicikla jer sa njima ne možemo konkurirati svjetskim proizvođačima budući da oni imaju bolje razvijenu tehnologiju. Međutim, postoji jedna niša na tržištu, koja se odnosi na električna bicikla, gdje smo procijenili da možemo napraviti nešto više i sa sigurnošću sada možemo reći najbolji na svijetu u tome”, kaže ona dodajući da su se na sajmu koji se prije nekoliko tjedana održao u Las Vegasu to i uvjerili.Krenuli su i u razvoj kargo bicikala gdje također vide veliku šansu za ovu kompaniju.
NISU ODUSTALI NI KADA IH JE POGODILA RECESIJA
No, nije uvijek bilo lako. Za vrijeme recesije i oni su kao izvozna kompanija bili pogođeni. Promet im je drastično pao. Ipak, kaže, nije otišla iz BiH. “Otići bi značilo poraz, a on nikad nije ugodan”, ističe Kopruner.
Prisjećajući se te situacije navodi da su oni u 2008., kada je bilo naznaka da bi kriza mogla doći bili puni ugovora i izgledalo je da će 2009. biti fantastična. Međutim, već početkom prvog mjeseca 2009. sve se počelo rušiti i kompanije sa kojima su imali ugovore počeli su otkazivati narudžbe. O tome koliki pad su imali ilustrira podatak da su u 2008. imali 6,5 milijuna KM prometa, a u 2009. su pali na 2,5 milijuna.
”To nije bilo lako preživjeti”, priča Kopruner. Budući da joj je muž prije bio predsjednik sinidikata u jednoj austrijskoj pokrajini i poznavao tamnošnju metalnu i tekstilnu industriju znao je koje poteze treba povući kako bi preživjeli.
Odmah su, priča, stavili sve radnike na pola radnog vremena.Sindikat je bio protiv toga i imali su velike borbe sa njima. No, to je bila jedina opcija. Muž joj je kaže dolazio iz sindikata sa Zapada i znao je što to znači te da će država poduzeti mjere koje bi trebale pomoći kompanijama.
Kompanija je tada usvojila standarde potrebne za posao sa Njemačkom željeznicom jer kada nastupa recesija država aktivira svoje mehanizme da tu krizu prebrodi. Njemačka željeznica je iz toga razloga dobila dosta novaca a oni su imali certifikate koji su potrebni za posao sa njima i već su te prve godine uspjeli napraviti ugovore od pola milijuna eura (oko milijun KM).
“Od tih 2,5 milijuna KM koji smo imali u 2009. milijun KM su bili novi kupci za Njemačku željeznicu što je bilo jezivo teško dobiti u takvoj situaciji”, prisjeća se Kopruner. Sljedeće godine su već osjetili napredak,a on se nastavio u godinama koje su slijedile. Ove godine planiraju napraviti 18,5 milijna KM prometa, te oko 2,5 milijuna dobiti koju će kao i do sada reinvestirati u proizvodnju.
MOTIVACIJA RADNIKA
”Kritiziraju me što stavljam “motku” previsoko jer kažu nismo sigurni hoćemo li je moći preskočiti. Ali ja uvijek razmišljam što je ona više ja ću se više protegnuti da je dostignem”, objašnjava kroz smijeh direktorica ove kompanije.
Naglašava da su najbitniji faktor njihovog uspjeha ustvari njihovi radnici koji kaže “razumiju o čemu pričamo, vide da se tvornica gradi, da zapošljavamo ljude i sami osjećaju pozitivnu priču”.
”Imamo jedan mladi tim stručnjaka koji razvijaju ideje koje ja obično podržim.To je za mene motivirajuće zbog toga što vidim da oni žele sudjelovati i pomažu mi da se nađemo na pravom putu”, navodi ona.
O svojim zaposlenicima ima najljepše riječi hvale. Njihova odanost je,kaže, bila vidljiva u trenucima kada joj je bilo najteže – kada joj je umro muž. Tada nije bila dva mjeseca na poslu. “I sada mi dođu suze kada se sjetim koliko su se ti ljudi borili za tvornicu i što su sve napravili da bi mogli opstati. Dok mene nije bilo niti jedna isporuka nije kasnila i sve su napravili kao da smo i mi billi u tvornici”, ističe ova poduzetnica.
NAJVIŠE RAZOČARANA U OBRAZOVNI SUSTAV
Kada je došla u BiH najviše se razočarala školskim sustavom. Svugdje gdje je bila u Njemačkoj, ističe, lijepo su pričali o radnicima iz tadašnje Jugoslavije, kako su vrijedni, dobro obrazovani. Kada su došli u Travnik,14 godina nakon rata, imali su loše strojeve i tada je razmišljala da imaju dobre radnike koji su dobro obrazovani i da će to lako popraviti.
“Međutim, ti ljudi su bili ruševine.Taj rat koji se dogodio napravio je mnogo toga što se ne vidi golim okom.To Bratstvo u Travniku gdje je nekada bio veliki know-how tj. znanje nestalo je jer su ljudi koji su ga imali otišli. Ono što vidimo u našim bilancama, zgradama, zidovima tvornica, to sve možete imati, ali ako nemate ljude nemate ništa. Vrijednost tvornice su ljudi”, kaže ona.
Kada su počeli sa poslovanjem prosječna starost radnika bila je oko 54 godine. Shvatili su da ukoliko žele napredovati da će im trebati mladi ljudi koji će sa svojom energijom i njihovim iskustvom napraviti spoj koji bi ih trebao odvesti ka napretku. Već prošle godine prosječna starost radnika u tvornici je bila 36 godina.
Kaže da su im dolazila djeca sa završenom srednjom tehničkom školom koji ne znaju tablicu množenja. I da se sa tim svaki dan susreću.
”Ne krivim tu djecu nego me zanima koji je to nastavnik koji je pustio takve učenike. Mi imamo odličnih inženjera, ali ne pričam o tome, nego o onim zaposlenicima koji su baza da bi proizvodnja mogla funkcionirati”, objašnjava Kopruner.
Kako se ne mogu osloniti na obrazovni sustav da će im kreirati radnu snagu koja im je potrebna sa GTZ-om su počeli jedan program obuke za zavarivače, bravare i radnike koji rade na CNC strojevima.
MOTO: KADA SU RADNICI ZADOVOLJNI ONDA SVE ŠTIMA
Kada su tek došli u kompaniju njen suprug je već na prvim sastancima rekao radnicima da mu je glavni cilj da oni rado dolaze na posao. Njegov stav je bio: “Kada su radnici zadovoljni onda sve štima. On je bio četiri godine direktor i vidjela sam da je u pravu i da zadovoljan radnik može dati veće rezultata”, navodi ona dodajući da se i ona vodi tom politikom.
Zato kao poticaj radnicima često organizira plaćena putovanja a nedavno je 106 njih bilo u Istanbulu na račun kompanije.
D.Kozina/AKTA.ba
Add Comment