Na internet bespućima smo pronašli veoma interesantan tekst objavljen daleke 1939. godine u kojem autor, dr. Sulejman Alečković, govori o životu, ali i zajedništvu u travničkom kraju dok su njime hodali bliski potomci bosanskih paša i begova.
Tekst prenosimo u cjelosti:
“Živimo u vremenu sezonskih, periodičnih veličina i .velikana”, pa kako su oni prolazni poput filmskih .zvijezda”, vrijedno je pozabaviti se onim istinskim veličinama čije ime ostaje urezano u sjećanju naroda, pa treba da ostane i u pisanoj knjizi dostojnoj da u sebi čuva uspomenu na te veličine.
Izabrali smo kalendar .Narodne Uzdanice” za tu knjigu, jer kakogod se zvala „kalendar” ona nije knjiga za kalendarsku godinu, nego zaslužuje da trajno resi svaku našu biblioteku. Ovdje ćemo oživjeti uspomenu na prethodnika, prvoborca za autonomna prava bosansko-hercegovačkih muslimana, na preteču Džabićeva, a to bješe Muharem beg Teskeredžić.
Rođen je u polovici prošlog vijeka. Sin Derviš paše Teskeredžića, a unuk Mustaj begov, koga dade Vedžihi paša, zajedno sa Đumišićem, zadaviti u Sarajevu.
Najstariji tragovi porodice Teskeredžića potječu iz Roškog Polja u duvanjskom srezu, na granici Dalmacije, gdje se još vide tragovi kule. Derviš paša je u Turskoj carevini obnašao čast Rumenli beglerbega, a onda bio član Državnog savjeta. Kada je vidio da se mrači nad Bosnom, da joj prijeti zarobljenje, našao se u Travniku, ali prije izvršenja zaključaka berlinskog kongresa, na zahtjev AustroUgarske, a na poziv sultanov, morao je napustiti Bosnu.
U Trstu je čitao, da je general Filipović prešao Savu. Sin njegov, a unuk Mustaj begov, Muharem beg, obrazovan na istoku, zadojen bosanštinom, Ijubitelj slobode, došao je u Bosnu da svoje bodri da ne klonu.
Prvi pokreće borbu za vjersku autonomiju. Sa rahm. Ali-begom Sulejmanpašićem-Miralajevićem, iz Vesele (kod Bugojna). Šerif begom i Ahmed begom Hafizadićem, Hamdi begom Hasanpašićem prokrada za Beč memorandum (odnio ga u Peštu da na njih čeka r. Hamid aga Čizmić, trgovac iz Travnika).
Muharem begov i družine mu odlazak htio je spriječiti baron Kučera. Došao je Kučera lično u Travnik, da prijeti i kazni. Duboko u noć traje saslušavanje Muharem begovo u pašinu konaku, a narod sakupljen u poturmahalskoj džamiji odlučuje da digne ustanak, ako se htjedne šta Muharem begu dogoditi.
Baron Kučera nije uspio da odvrati Muharem bega i ovaj s družinom kreće u Peštu pa u Beč. Trinaest puta priman je u audijenciju caru Franji Josipu i zadnji put videći da se oko njega obruč sve više sužuje, izmiče, seli u Stambol najavljujući, da će odonud, s više slobode, voditi borbu za narodnu slobodu.
Pamti se nepamćena pratnja. Do u Zemun se išlo, da se još s granice zaželi sreća heroju narodnom. Značajno je da su katolički svećenici, Franjevci, do na Lašvu pratili Muharem bega. To je bilo 1895 godine.
Kasnije se razmahao taj autonomistički pokret pod vodstvom rahmetli muftije Džabića. Ovaj i ostali vodeći bili su u neprekidnom dodiru s Muharem begom.
To je znala austrougarska diplomacija, i jednog dana na Muharem begov konak pokuca emisar Dr. Seidenfeld. Donosi ponude, da će Muharem begu udovoljiti neka se vrati i preuzme vodstvo. Muharem beg ga je uputio na Džabića. Pred samu aneksiju, osjetio je Muharem beg, da se Bosni sprema od zla gore.
Tada teško oboli. Prevezen u Beč umrije nekoliko dana iza operacije.
Ispunjena mu je posljednja želja: — Neka mi tijelo počiva u Bosni pa da ako moje kosti jednom osjete slobodu moje domovine.
Ukopan je pred porodičnom džamijom u Travniku.
Veličanstvena bješe dženaza njega, koji je osamnaest godina bio načelnikom, majkom sirotinje, a pravednim sudijom svima zajedno i neustrašivim borcem za slobodu.
Otimali su se pripadnici raznih vjera koji će biti bliže mrtvom tijelu.
Muharem beg je ostavio sina Besim bega, bivšeg diplomatskog činovnika Turske carevine i kćer Raziju.
Besim beg odgaja tri valjana sina i kćerku.
Dvojica su mu sinova na sveučilištu; starijeg Salahuddina znamo već sada po uspjelim književnim radovima u „Novom beharu” i našem kalendaru.”
Agencija DAN/Infobiro Mediacentar
