Arhiva

Čovjek koji još “nije zaslužio” ulicu u rodnom gradu…

Ivo Andrić - Najpoiznatiji travničanin svih vremena još uvijek nema ulicu u rodnom gradu...Ivo Andrić rodio se u Travniku. Srednje obrazovanje stekao je u Sarajevu, a životni put vodio ga je u različitim ulogama na razne strane svijeta.
U svojim romanima opisao je život Bosne i Hercegovine pod turskom vlašću. Iako je njegov rad često kritikovan zbog iznošenja nerealnih historijskih detalja u njegovim djelima, Ivo Andrić je pisac, koji je za svoj rad 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Umro je od karcinoma u bolnici u Beogradu 1975. godine, a iste godine u kući njegove porodice u Travniku otvoren je Memorijalni muzej, koji se i danas može posjetiti.
Najznačajniji romani Ive Andrića su: Na Drini ćuprija (1945.), Travnička hronika (1945.), Prokleta avlija (1954.), Gospođica (1945.), Omer-paša Latas (1976.) i pripovjetke : Put Alije Đerzeleza (1920.), Priča o vezirovom slonu (1948.), Lica (1960.), Žena na kamenu (1962.), Kuća na osami (1976.)
Više o Ivi Andriću saznajte na oficijelnoj stranici njegove zadužbine u Beogradu. 

9.oktobar , datum rođenja Ive Andrića

U travničkoj mahali Zenjak, čije značenje naziva ni do danas nije pouzdano razjašnjeno, 9.oktobra 1892. rodio se književnik Ivo Andrić, jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost na području bivše Jugoslavije. Sukladno nedoumici o nazivu mahale najranijeg Andrićevog djetinjstva, postojala je i dugogodišnja dilema i svojevrsna kontroverza o datumu i mjestu rođenja slavnog pisca. Kao nehotičnu parafrazu glasovite Marxove 11. teze o Feuerbachu, različiti Andrićevi biografi i hroničari različito su tumačili i navodili tu početnu stavku u svakom curriculum vitae. U svakovrsnim enciklopedijama i leksikonima kao datum rođenja navođen je najčešće 10.oktobar 1892., te 10. februar, ili jednostavno samo 1892. godina. Kao mjesto rođenja predstavljen je Travnik, Gornji Dolac kod Travnika, Dolac na Lašvi kod Travnika, Sarajevo, Višegrad, Beograd. Izvjesni revnosni biograf bilježi da je Ivo Andrić rođen u vozu između Doca na Lašvi i Travnika, u vrijeme kada pruga na toj trasi nije ni bila izgrađena. Sam pisac nije pokazivao veliko interesovanje za ustanovljavanjem tačnih biografskih podataka. 12.oktobra 1972. godine, prilikom sarajevskog susreta sa Travničanima i Višegrađanima, kada je izbilo na vidjelo i ono jedva primjetno rivalstvo između ova dva grada o Andrićevoj zavičajnoj pripadnosti, na nečiji spomen o mjestu rođenja, Andrić je u šali rekao : « Šta ćete, čovek se negde morao roditi ! «
Takođe, tokom jednog razgovora sa sarajevskim književnikom Ljubom Jandrićem 1974. godine, Ivo Andrić je naveo jedan primjer pogrešnog razumijevanja i tumačenja njegove biografije: « O meni se i do sad svašta pisalo, a šta će tek da se piše kad umrem! U mojoj pripoveci «Prozor» govori se o deci koja su odlučila da razbiju susedov prozor; jedan dečak se protivi, odbija da u tome učestvuje, i drugovi, da bi mu se osvetili, razbiju prozor na njegovoj kući, a pošto je njegov otac bio prek, uzme kaiš i stane ga tući. Priča je pisana u prvom licu; to je u vreme kad sam je pisao bila moda… Eto, vidite, na osnovu toga je jedan pisac od oka zaključio da sam ja imao teško detinjstvo, prekog oca i dve sestre ili brata – ne sećam se sad dobro – a to je puka izmišljotina; moj otac je umro kad sam imao dve godine, zna se da nisam imao ni braće ni sestara.»
Moglo bi se konstatovati kako su sve ove silne i izlišne kontroverze učinjene bespredmetnim 15. jula 1960.godine. Tog dana, travnički novinar Mustafa Gafić objavio je u zagrebačkom listu «Telegram» rezultate svog istraživanja o datumu i mjestu rođenja literarnog Nobelovca. Preturajući po zaboravljenim arhivskim dokumentima u Travniku, novinar Gafić je pronašao i prvi objavio prepis iz Matične knjige rođenih katoličke Crkve sv. Ivana Krstitelja.

U tom zvaničnom dokumentu, pod rednim brojem 70, zapisano je da je 9. oktobra 1892. godine u travničkoj mahali Zenjak rođen Ivan Andrić, kao zakoniti sin Antuna i Katarine Andrić, rođene Pejić. Kao rimokatolici, Antun i Katarina su istog dana krstili svog sina. Njegov krsni kum bio je Tadija Antunović, radni kolega Antuna Andrića i vlasnik kuće u kojoj je Ivo Andrić rođen. Čin krštenja obavio je travnički župnik Juraj Pušek.
Punim, krsnim imenom Ivan biće potpisana samo jedna njegova knjiga-prvo izdanje prve pripovijetke «Put Alije Đerzeleza», objavljene 1920. u Beogradu, i zbog toga će pisac protestvovati kod uglednog izdavača S.B. Cvijanovića.

U nekoj vrsti autobiografije, predstavljenoj u pismu francuskom piscu Klodu Avlinu, Andrić piše: «Potičem iz zanatlijske porodice koja je sa dolaskom Austro-Ugarske osiromašila i ubrzo izumrla.» Prema starim zapisima i usmenim predanjima, Andrićev djed po ocu Antun potiče iz Sarajevskog polja, a po zanimanju je bio zanatlija-pravio je bosanske mlinove za kafu. Oženjen Katarinom Pamuk, imao je 11 djece, koja će , vremenom, poumirati od sušice. Od iste bolesti 1894. umire i otac Ive Andrića, Antun, po zanimanju podvornik kod pravosuđa. Udovica Katarina Andrić, zvana Kata, u svojoj 21 godini bila je bez ikakvih sredstava za život. Stoga se za pomoć obraća rodbini, odnosno sestri umrlog muža. Ana Matkovščik bila je udata za Ivana Matkovščika, porijeklom Poljaka, narednika u Austro-Ugarskoj vojsci i potom vaktmajstora. Živjeli su u Višegradu, u braku bez djece, te odlučuju preuzeti brigu o odgajanju dvogodišnjeg Ive Andrića, koji ravno 80 godina poslije o tome kazuje: «Mene su na rukama odneli u Višegrad».