Postoje ljudi čija se životna priča ne može ispričati samo datumima, činovima i vojnim zaslugama. Njihova veličina ostaje u odlukama koje su donosili onda kada je bilo najteže, u ljudima koji ih pamte i u vrijednostima koje su za sobom ostavili.
Jedan od takvih ljudi u historiji Travnika bio je major Mihajlo Petrović.
Trideset četiri godine prošle su od njegove pogibije, 25. oktobra 1992. godine, ali priča o ovom čovjeku ni danas nije samo ratna priča. Ona je i svjedočanstvo o pripadnosti, povjerenju, ljudskom dostojanstvu i vremenu u kojem se karakter pojedinca često pokazivao jasnije nego ikada ranije.
Mihajlo Petrović rođen je na području Beograda, a u Travnik je došao 1975. godine. Bio je oficir Jugoslavenske narodne armije, po obrazovanju magistar elektrotehnike, suprug Ane i otac Aleksandra i Jelene. Sedamnaest godina života u Travniku značilo je mnogo više od profesionalnog angažmana. Bio je to grad njegove porodice, prijatelja, komšija i svakodnevice.
A onda je došla 1992. godina.
U vremenu kada su se rušile države, prekidala prijateljstva, a ljudi preko noći dijelili prema imenima i nacionalnoj pripadnosti, Petrović je donio odluku koja će obilježiti njegov život i ostati trajno zapisana u historiji Travnika.
Kada su jedinice JNA napuštale grad, odbio je otići s njima. Nije prihvatio ni mogućnost odlaska porodici u Beograd, niti preseljenje u Zagreb, gdje je imao rodbinu svoje supruge. Ostao je u Travniku i stavio se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani Republike Bosne i Hercegovine.
Ta odluka nije bila bez rizika. Naprotiv, bila je donesena u okolnostima u kojima su i njegova vojna prošlost i nacionalna pripadnost mogli odrediti kako će ga drugi doživljavati. Ali Petrović nije tražio sigurnost u pripadnosti bilo kojoj strani samo zbog svog porijekla. Svoje mjesto pronašao je među ljudima s kojima je godinama živio.
Njegova ratna priča posebno je vezana za Vlašić i stanovnike Mudrika, sela iz kojeg su Bošnjaci prognani u maju 1992. godine.
Ti ljudi, ostavši bez svojih domova i izloženi strahotama rata, trebali su se organizirati za odbranu. Za njihovog komandanta određen je upravo Petrović, čovjek srpske nacionalnosti, rođen na području Beograda i nekadašnji oficir JNA.
Nije teško razumjeti njihovu početnu nepovjerljivost.
Rat im je već donio progonstvo i gubitke, a pred njima se sada nalazio čovjek čija ih je biografija podsjećala na vojsku i sredinu iz koje je dolazila opasnost. Prema svjedočenjima koja je zabilježio ratni reporter Šefko Hodžić, među borcima je u početku bilo otvorenog nepovjerenja prema novom komandantu.
Ali upravo se u tom odnosu krije možda i najvažniji dio Petrovićeve životne priče.
Povjerenje nije zahtijevao na osnovu čina. Morao ga je zaslužiti.
Svoje borce najprije je obučavao, pripremao i organizirao, a potom s njima dijelio opasnosti na vlašićkim položajima. U junu 1992. godine krenuli su prema Šešićkoj planini, gdje će naredne mjesece provesti u teškim ratnim okolnostima.
Ljudi koji su u početku sumnjali u njega postali su njegovi najodaniji saborci. Njihova povezanost nije nastala zbog zajedničkog porijekla, vjere ili prezimena. Nastala je kroz zajedničku borbu, odgovornost i međusobno povjerenje.
To je možda i najvažnija poruka koju nam je major Mihajlo Petrović ostavio.
U njegovoj jedinici nisu nestale razlike među ljudima. One jednostavno nisu bile važnije od zajedničke potrebe da se sačuvaju životi, domovi i pravo na slobodu.
Petrović nije skrivao ni svoje porijeklo ni svoju prošlost. Bio je Srbin, Beograđanin i nekadašnji oficir JNA koji je odlučio braniti Republiku Bosnu i Hercegovinu. Upravo zato njegova priča ima posebno mjesto u historiji odbrane naše zemlje. Ona svjedoči da se ni u najtežim vremenima ljudske odluke ne mogu svesti na nacionalnu pripadnost.
Ostalo je zabilježeno i njegovo obraćanje novinarki Nađi Riđić u junu 1992. godine, kada je govorio o svojim borcima, njihovom teškom životu i stradanju stanovništva Mudrika. Nije ih opisivao samo kao vojnike. Govorio je o radnicima i gorštacima, ljudima koji su godinama stvarali svoje domove, a zatim ih izgubili u ratnom nasilju.
Takav odnos prema ljudima kojima je komandovao govori mnogo o načinu na koji ih je doživljavao.
Major Petrović poginuo je 25. oktobra 1992. godine, nakon stradanja od eksplozije mine na području Šešićke planine. Teško ranjen, prevezen je prema Travniku, a potom upućen na liječenje u Zenicu. Prema svjedočenjima njegovih saboraca, preminuo je tokom transporta, na području Drivuše.
Imao je mogućnost da rat dočeka daleko od Travnika. Umjesto toga, posljednje mjesece života proveo je na njegovim odbrambenim položajima.
Dva dana kasnije, 27. oktobra 1992. godine, Travnik se oprostio od svog majora.
Prema sačuvanim svjedočenjima, njegov posljednji ispraćaj okupio je izuzetno veliki broj građana i saboraca. Sahranjen je, u skladu sa svojom željom, među svojim borcima, kod Lukačke džamije u Travniku.
U tom posljednjem ispraćaju kao da je zaokružena cijela njegova životna priča. Čovjek koji je rođen daleko od Travnika, a u njemu pronašao svoj dom, ostao je i nakon smrti među ljudima s kojima je dijelio najteže dane.
Za ratne zasluge odlikovan je najvišim priznanjima, među kojima su „Zlatni ljiljan“ i Orden zlatnog grba s mačevima.
Ipak, kada govorimo o Mihajlu Petroviću, njegova priznanja ne bi trebala zasjeniti ono što je njegov život učinilo posebnim.
Njegova priča nije važna samo zato što je jedan oficir odlučio ostati u Travniku. Važna je i zato što su ljudi, duboko povrijeđeni ratom i progonstvom, uspjeli u njemu prepoznati čovjeka kojem mogu vjerovati. A on je to povjerenje opravdao ostajući uz njih do posljednjeg dana.
Danas, trideset četiri godine kasnije, generacije koje nisu živjele u vrijeme rata zaslužuju upoznati i takve priče iz historije svog grada. Ne samo kroz godišnjice, prigodne govore i polaganje cvijeća, nego kroz istinsko razumijevanje vremena u kojem su nastajale.
Travnik je kroz svoju dugu historiju bio susretište različitih ljudi, kultura i tradicija. Mihajlo Petrović bio je jedan od onih koji su toj historiji dali posebno ljudsko značenje.
Jer domovina za njega nije ostala samo mjesto zapisano u dokumentima o rođenju. Bila je i mjesto u kojem je živio, podizao porodicu, stvarao prijateljstva i na kraju položio život.
Zato sjećanje na majora Mihajla Petrovića ne pripada samo njegovim saborcima, jednoj generaciji ili jednom narodu.
Pripada Travniku.
I pripada Bosni i Hercegovini.
Neka mu je vječna slava i hvala.
Travnicki.INFO
