BH Telecom
Arhiva

Nura Bazdulj – Hubijar poručila Peri Gudelju: Dobro nam došao nazad, veliki čovječe!

Jedna od najpoznatijih književnica u BiH, Nura Bazdulj-Hubijar, na svom profilu napisala je poruku dugogodišnjem prijatelju Peri Gudelju. Ovom porukom prisjetila se nekih trenutaka u kojima je Gudelj pokazao svoju ljudskost i humanost, prisjetila se teških trenutaka koje je proživjela tokom oporavka biznismena, i ono Peri najvažnije, prisjetila se njegove harmonike i njegove pjesme.

 

U dogovoru sa autoricom, portal Travnicki.INFO u cjelosti prenosi njenu poruku Peri Gudelju.

 

GOROSTAS IZ LAŠVANSKE DOLINE

Bio je onaj posve uobičajen dan, 10.8.2015.,dan kad mirno prolaze sati u poslu i koječemu usput, dan u kojem sam bila posve opuštena i mirna, svako malo sam potpuno nesvjeno pjevušila … ” ne vjeruj mi dok gotara svira / i padaju kiše iz zlatnih visina / sve je to od lošeg vina”… To je ono opsesivno pjevušenje kad rano ujutro čujete neku melodiju i ona se prosto nekako uvuče u vas pa je se ne možete osloboditi. Samoj sam sebi dosadila, pa sam u pokušaju da pobjegnem od melodije negdje oko dva ( ne znam precizno je li bilo prije ili poslije dva) konektovala se na net i prva vijest na koju sam naišla me je bukvalno smrzla. Pero Gudelj nađen teško povriđene nedaleko od automobila u blizini svoje farme. Nakon što su ga odvezli do Bolnice u Novoj Biloj, hitno je proslijeđen u KC Sarajevo. Transport u toku, stanje teško, u životnoj opasnosti…

Sjedila sam na trosjedu sama i drhtala kao list na vjetru.

Teško mi je kad pročitam takvu vijest i za negog za koga u životu nisam čula, a kamoli za njega. Pera je ljudina, Pera je prijatelj, Peru volim.

U tom času nisam bila u stanju ni razmišljati, pomno sam pratila redovno izvještavanje koje je išlo svakih sat- dva, onda nešto rjeđe. Uvečer sam poželjela napisati nešto na tu temu pa odustala. Ljudi ko ljudi, neko bi pomislio da je to in memoriam čovjeku gromadi jer je njegovo stanje bilo zaista kritično, neko bi, možda, upravo zbog toga, posumnjao u iskrenost napisanog. Pratila sam stanje tog velikog čovjeka i džentlmena i nekako bila sigurna da će iz te bitke izaći kao pobjednik. E, onda ću napisati par rečenica. I onda niko, ali niko, neće moći dovesti u sumnju niti jednu napisanu riječ.

Ja se ne sjećam da je toliko ljudi bilo pogođeno nečijom tragedijom, da je toliko ljudi budno pratilo svaku novu vijest iz bolnice, da je toliko ljudi bilo tužno, da se toliko ljudi molilo za nečiji oporavak. Ni kada su u pitanju osobe iz javnog, političkog, kulturnog, bilo kojeg drugog segmenta života.

A kako i ne bi! Čak i oni koji njega nikad nisu ni čuli ni vidjeli, znali su o kakvoj se ljudskoj veličini radi. Iz potpune mrtvaje Lašvanske doline napravio je gigant, preduzeće FIS (zašto FIS – pisano je više puta, da ne ponavljam). Preduzeće je počelo raditi ubrzo nakon rata, ubrzo nakon krvavih hrvatsko-muslimanskih sukoba, u vremenu kada je većina još bila nacionalno ostrašćena sa obje strane.

Pera je zapošljavao isti broj Hrvata i Bošnjaka i nešto manje Srba, jer je njih i najmanje u ovoj dolini. Pera je, dakle, bio prvi most koji premošćuje ono što se činilo nepremostivim. U vremenima opće ekonomske krize, FIS je iz godine u godinu rastao, broj zaposlenih se povećavao, Pera je davao hljeb hiljadama porodica. Postao je istaknuti biznismen s jedne strane, milioner, a s druge – ostao čovjek sav od jednostavnosti, kakav je svaki pobjednik. On kao da se trudio svojim ponašanjem umanjiti svjetlo koje isijava. A zapravo ga je samo povećavao. Družio se sa svojim radnicima, učestvovao u njhovim zabavama, svirao im i pjevao, kolo s njima igrao. Pomagao onim bez krova nad glavom da naprave kuću, onim koji su imali prazne kuće darivao namještaj, mislim da nije bilo čovjeka koji mu se obratio,a da ga nije saslušao i pomogao mu koliko je mogao. Bezbroj puta davao u humanitarne priloge u različite svrhe. Čak i nakon što je bačena bomba u prostorije FIS-a, kada je jedan zaštitar poginuo a drugi teško ranjen, Pera je porodici ubice koji je uhapšen, otišao i pružio im materijalnu pomoć. Takvo neto je teško i zamislivo, kamoli izvodivo. Za sve osim Pere.

Kad je moja plemenita Jasmina Fajkić organizovala akciju prikupljanja pomoći za teško oboljelu djevojku iz Tuzle, došla je do mene. Naravno da sam učestvovala u donaciji. Ona je spomenula FIS, a ja sam zovnula gosp. Gudelja i u dvije rečenice mu kazala o čemu se radi. Nasmješio se, blago kao i vijek, kazao da je na Vlašiću te da će na povratku svratiti do mene i donijeti novac. Kazala sam mu da to ja ne mogu primiti, da će djevojke doći do njega u firmu, samo da kaže u koliko sati. Tako je i bilo. Perina donacija je bila značajna.

Upoznala sam ga kao pacijenta. Dolazio bi da se njemu, supruzi ili djetetu uradi neki nalaz. Prema njemu nisam bila ništa ljubaznije nego prema bilo kom drugom pacijentu. Kratko bi posjedili u mojoj kancelariji, popričali kao da se sto godina znamo. Niad nije došao da mojim uposlenicima nije donio kolače ili neki drugi slatkiš. Meni nije. Nikad.

A onda, jednog dana, nakon našeg kratkog ćaskanja, Pera se sprema da pođe ali kao da oklijeva. Onda ipak progovori: Doktorice, ja bih želio finansirati objavljivanje jedne vaše knjige.
Pri tom iz džepa izvadi bunt novčanica ( nikad nisam saznala koliko), a ja se skoro obalijestila. Usta mi se osušila, mislim da sam poblijedila dok sam govorila: Molim vas, vratite novac u džep.

On pocrvneio, ne zna se kome od nas dvoje je neugodnije.

– Ali, nisam vas želio uvrijediti, moje su namjere najčistije, imam fond iz koga doniram za rad uspješnih ljudi.

– Znam da niste mislili ništa loše. Vratite novac, sjednite, objasnit ću vam.

On sjedne, a ja mu kažem kako postoje dva razloga zbog kojih ne mogu i ne želim primiti ponuđeni novac. Jedan je što ja ne finansiram objavljivanje mojih knjiga, to radi izdavač. A drugi, mnogo bitniji za mene, je želja da naše prijateljstvo ostane kakvo je i bilo, čisto, ničim natrunjeno.

– Ali, ostalo bi.

– Ne bi. Meni. Želim da naš svaki budući susret bude kao svi prethodni. Ako bih to uzela, svaki, ali svaki put kad bih vas u životu srela, kroz glavu bi mi proletjelo da sam od vas uzela novac. S tim bih teško živjela.

Ništa nije kazao, pozdravio se i otišao. Dolazio je nakon toga više puta. Nikad, ali nikad, ni riječju nismo spomenuli to što se dogododilo.

Ali ja pamtim. I pamtiću dok sam živa. Taj njegov najljudskiji, načistiji gest je meni neprocjenjiv. A neprocjenjiva je i radost što sam ostala dosljedna sebi. Kao što sam bila cijeli moj život.

Uh, umalo da ovo ne ostane zapisano. Nakon pobjede nad Njemačkom, u četrvtfinalu, našim sjajnim košarkaškim kadetima, našim Zmajićima, FIBA je najavila da neće moći nastaviti prvnstvo ako hitno ne uplate 10 000 eura kotizacije. Uz naše vrle političarseke kurve to bi se vjerovatno i desilo. Ali, novac je odmah uplatio upravo FIS Pere Gudelja dok je on u komatoznom stanju vodio borbu za život. I napravio još jedan most. A mnogo je mostova napravio. Jer, most nije samo kosrukcija koja spaja dvije obale rijeke, most je sve što ljude spaja, riječ, djelo, osmjeh, dobrota…

Pera je gromada ljudska, Pera je možda jedini bogataš koji je pošteno i mukotrpno stekao bogatstvo, Pera je zaljubljenik u svoju harmoniku, Pera je čovjek koji angažuje vrhunskog arhitektu za savjet oko gradnje Eko naselja na Vlašiću i nakon svih razmatranja, izlaganja i prijedloga, sve bude kako je Pera zamislio, ne kako je arhitekt osmislio. Najbolje, najljepše. Onda iz automobila uzme harmoniku, ode s arhitektom do njegove vikendice, pa njemu i njegovoj ženi između ostalih pjesama otpjeva i “Kukuruze, je**m li te žuta kolko sam te okopao puta” – dok mu lice zari smješak i djetinja radost.

Jer, ma kolika bila njegova imperija, Pera je u svojoj duši jedno toplo, bezazleno dijete koje voli život, rad, životinje, ljude. I koga vole ljudi. Svi. Bez izuzeka.

Dobro nam došao, nazad, veliki čovječe. Ponosi se sobom, kao što se svi koji te znaju i ne znaju ponose tobom. Sreća te pratila na svakom koraku.

Malo je takvih, ako ih uopće više ima. Ili si takav ostao samo ti, jedan, jedini.

Nura Bazdulj – Hubijar/Travnicki.INFO