Na portalu Dalmacija News danas je osvanula lijepa priča o Ratku Bartuloviću, čovjeku lijepih nota koga se Travnik još uvijek sjeća.
Uz dozvolu redakcije Dalmacija News, njihov tekst i fotografije prenosimo u cjelosti:
Donosimo priču o trogirskom profesoru Ratku Bartuloviću koji tijekom dana educira djecu, a kada padne mrak organizira najbolje plesne provode
Ratko Bartulović (44) popularan je profesor glazbene kulture koji je za svoj dugogodišnji rad s djecom, uz brojne druge glazbene projekte, primio nagradu Grada Trogira za sav doprinos svome gradu. Osim što je omiljen među svojim đacima, Ratko već godinama uveseljava svoje gledatelje u TV emisiji “Pisme za dušu“, kao i što sa svoje dvije grupe radi najbolje fešte o kojima se priča danima nakon. Iako je Ratko najsretniji muž i najponosniji tata na svijetu, priznaje da mu je ipak žao što ga je otac odgovorio od dječačkih snova da postane svećenik. Vjeruje da upravo kroz glazbu može pomagati ljudima i širiti ljubav, a u razgovoru nam je otkrio kako mu to polazi za rukom.
Ne tako davno primili ste nagradu grada Trogira za svoj dugogodišnji doprinos gradu, koliko Vam je to značilo?
Obožavam Trogir, ali zaista ga volim. Meni je ova nagrada bila samo poticaj da još više radim u ovom gradu i za ovaj grad. Normalno da sam sretan i počašćen. Velika je stvar biti počasni građanin grada Trogira, hvala svima koji su prepoznali moj rad i ljubav.
Vaši učenici za Vas kažu da ste najotkačeniji profesor glazbene kulture na svijetu, zašto?
Čuo sam da me tako zovu, simpatično mi je. Nedavno sam održao prvi sat djeci prvašima i nećete vjerovati – igrali smo graničara. Djeca na prve sate dolaze uplašena i ja ih kroz sportske igre nastojim opustiti u komunikaciji sa mnom i ostalim đacima, oni su bili oduševljeni. Vjerujem da me zbog toga vole. Nedavno mi je jedan učenik od 17 godina na gaži poklonio upaljač navodeći da sam ja njegov idol što me ugodno iznenadilo. Ove godine sam na Facebooku pronašao sve svoje đake unatrag 19 godina mog rada, svima je bilo drago što sam im se javio. Čak sam im predložio da napravimo jedan
zajednički koncert što je svakog od njih oduševilo. No tko zna – možda ga i održimo.
Kakvo sjećanje Vas veže za Munchen gdje ste kao profesor glazbene kulture radili punih 5 godina?
Upravo tamo sam ispekao zanat rada s djecom. Kada sam počeo raditi, dobio sam svega 2 učenika. Za nešto više od godinu dana imao sa 78 učenika u školi u kojoj je bilo 12 zaposlenih, a učenika je bilo 112. Čak je i njemačka televizija radila reportažu o meni i mom radu s djecom, njih je naprosto oduševila činjenica da su svi htjeli biti baš u mom razredu. Imam neki svoj princip, ali uvijek kažem da se pedagogijom ne može svatko baviti. To ti je Bog dao ili ne, ovaj posao baš moraš voljeti da bi u njemu bio uspješan.
Svoje gažerske početke bilježite u suradnji s bosanskohercegovačkim pjevačem Vajtom s kojim ste svirali punih 7 godina. U kakvom sjećanju Vam je ostalo to iskustvo?
Osim s Vajtom, u tom periodu pamtim i prvu suradnju s mojim današnjim velikim prijateljem Željkom Šparmajerom, to je bilo 1987. godine. Vajta je na Splitskom festivalu pobijedio 1981. godine s pjesmom “Mornareva pjesma“, a u tom periodu je bio zaista velika zvijezda. Taj čovjek je toliki zabavljač da njemu na pozornici nije mogao nitko konkurirati. Naučio sam jako puno radeći s njim, ali i proputovao cijeli svijet – od Japana do Amerike. Odeš, vidiš, putuješ i još budeš plaćen. Zaista mi je srce veliko kada se toga sjetim.
Nakon iskustva u mnogobrojnim grupama te prateći na klavijaturama razne poznate pjevače, oformljavate svoje dvije grupe S.T.A.R. i Barbarosa s kojima koncentrirate u klubovima, na trgovima, svadbama…
Grupa S.T.A.R. nastala je s inicijalima članova benda – Stipe, Toni, Antonija i Ratko. Svi se poznajemo već godinama i surađivali smo u raznim grupama pa smo se odlučili okupiti u jednu priču. Ovo ljeto smo imali jako puno gaža, naročito otkad smo počeli pratiti Borisa Oštrića. Boris ima predivne pjesme, ja ga doživljavam kao Olivera Dragojevića. On je boem, nije nametljiv i jednostavno smo se pronašli. Stranci ga obožavaju, turisti Dalmaciju poistovjećuju s njim i to sam vidio počevši svirati na njegovim koncertima. Barbarosa je gažerski trio koji odrađuje konobe, restorane i manje programe,
ja volim reći da je to jeftinija varijanta.
Jeste razmišljali o autorskim pjesmama, koliko je ta stepenica blizu odnosno daleko?
Pa radimo na tome mi iz grupe S.T.A.R., cilj nam je zasigurno nadolazeći Splitski festival. Moja želja je da pjesmu napiše ili Neno Ninčević ili Alen Nižetić. To su ljudi koje ja obožavam i za koje vjerujem da će to na kraju i napraviti. Prihvatio bih i pjesmu Tomislava Mrduljaša jer kad odluči on zna napraviti pjesmu, on je zanatlija. No vidjet ćemo.
Napisali ste himnu koju ste posvetili Niki Kranjčaru i koja je jedno vrijeme bila i hit, kako ste došli na tu ideju?
Veliki sam torcidaš i potakla me ta euforija koja je vladala u to vrijeme. Pitao sam se što bih mogao napraviti da izrazim doživljaj svoje okoline i sebe pa sam tako odlučio napisati tekst. U to vrijeme sam htio izazivati Mamića kako će Dinamo otići u drugu ligu jer ipak Kranjčar dolazi u Hajduk. Glazba je imala dvije verzije, jedna je bila pop-rock varijanta na temu pjesme “Da nije ljubavi“, dok je bećarska bila na Thompsonovu melodiju pjesme “Moj Ivane“. Ta zafrkancija je na kraju bila vrlo dobro prihvaćena kod ljudi.
No osim Niki Kranjčaru himnu ste napisali i trogirskim navijačima Malarima.
Pjesma se zove “Malarska“, a ti navijači su zaista specifični. Iako je pjesma stara skoro deset godina, dan danas se rado izvodi na utakmicama. Napravili smo čak bili i spot. Riječ je o specifičnim navijačima koji na utakmicu nose lonac od 200 kilograma i tako gledaju, jedu, piju i guštaju.
Poznato je da imate, kako se to u narodu kaže, nos“ za prepoznavanje mladih talenata. Između ostalih, tu je trenutno zvijezda u usponu Emma Uvalić, ali i Mateo Đido koji je zahvaljujući Vama 2006. godine postao hrvatski predstavnik na dječjoj Euroviziji. Gdje je nastao onaj prekrasni dječak koji je osvajao na prvi pogled glasom i pogledom?
Mateo je još uvijek u glazbi, ali samozatajno radi na svojim autorskim pjesmama. Danas je to već momak koji je izvrstan studijski glazbenik koji ima svoj studio u Okrugu, on je dospio do toga da radi glazbu i aranžmane nekim inozemnim glazbenicima. Mi smo spomenute godine došli kao favoriti u Rumunjsku, ali Marija Nemčić, koja je tada vodila organizaciju programa, emitiranje Eurovizije je stavila na HRT3 umjesto na 1. ili 2. program što je organizaciju svjetskog nivoa izuzetno razljutilo jer to prethodno nije bilo tako dogovoreno.
Spomenimo i “Turbo Limach show“ gdje ste radili kao producent, je li po Vašem mišljenju jedan takav show nedostaje na malim ekranima?
Radio sam skoro 5 godina sa Sinišom Cmrkom, na kraju smo suradnju završili s turnejom koju smo radili po Hercegovini. Naime tražili smo talentiranu djecu od Livna do Širokog Brijega i onda smo tu djecu dovodili u Zagreb. Oni se i danas bave glazbom i vrlo su uspješni. Siniša i ja smo se našli kako se kaže na prvu, on je veliki profesionalac i od njega mnogi mogu učiti. Moj zadatak u cijelom projektu je bio pronaći pjesme koje će djeca pjevati i bavio sam se kompletnom produkcijom, to je uključivalo i ako je netko skočio s pozornice da sam to trebao popratiti zvukom. Nijedna dječja glazbena emisija nikada nije postigla toliku gledanost i simpatiju djece i roditelja.
No nakon toga ste organizirali i jako puno dječjih festivala, pa tako i u Trogiru. Smatrate li da Trogir ima talentirane nadolazeće generacije?
Dječje festivale u Kupresu i Livnu radim već punih 18 godina, kao i što u Istri radim festival s Alanom Poropatom, te u Šibeniku s Marinom Vranić. Trogir je jedan talentirani mravinjak, ili bolje da kažem ribarskim rječnikom da baš ovaj grad ima ono jedno mjesto gdje se nalaze najbolje ribe i tek će biti otkriveno. Ja se iz dana u dan iznenađujem i ne iznenađujem koliko Trogir skriva talenata, siguran sam da će dio njih postati ključni pjevači na estradi u budućnosti. Ovom prigodom mogu najaviti da ćemo na inicijativu dogradonačelnika Radovana Slade Šilovića u svibnju organizirati veliki
međunarodni dječji festival u Trogiru.
Osim na dječjim projektima, često ste bili angažirani i na projektima kao što su “Showtime“, “Story Super Nova Music Talent“ i “Hrvatski idol“. Kako komentirate potencijale kandidata i njihove karijere danas?
Davno je to bilo, ali evo kad malo razmislim… Svi su oni bili talentirani, ali estrada je vrlo zeznuta za početnike, karizma je vrlo bitna da bi netko isplivao na površinu i pridobio svoju publiku. Rafael Dropulić je zaista bio sve što se u to vrijeme tražilo, nije on vokalno bio bolji od ostalih, ali on je na pozornici jednostavno briljirao. No Rafael je sebe u konačnici pronašao više u nekom drugom svijetu, a ja mu na tome skidam kapu. Ja sam ga vidio kao veliku zvijezdu, kao neki moderni Davor Gobac.
Neki Vas više znaju kao menadžera nego kao nekog tko radi sve ovo što smo do sada pričali, je li Vam to smeta?
Pa ne smeta mi jer ja i to volim, jednostavno sam dosta u ovom poslu i znam previše ljudi. Ide mi to. Imam taj neki osjećaj da prepoznam gdje bi netko trebao i mogao nastupiti, na kraju svi budu zadovoljni.
Imam informaciju da ste do “debelog” puberteta maštali da budete svećenik, zašto ste na kraju odustali od tog poziva?
Pa nisam ja od toga odustao svojevoljno, meni je i danas žao što nisam poslušao taj svoj poziv. Jedini sam sin kod roditelja i normalno je da se ocu ta moja ideja nikako nije svidjela i nije me se podržalo. Danas, kada pogledam cijeli svoj život, kao da osjećam da mi je Bog dao drugu ruku pa da na druge načine pomažem ljudima. Jedna moja prijateljica Tihana često kaže da ona ni ne kaže do kraja svoj problem, a ja ga već rješavam.
Ima li nešto u Vašem životu što nema veze s glazbom, imate li neki hobi?
Pa, teško pitanje. Jedino što mi pada na pamet je da sam strastveni zaljubljenik u U.F.C.
Nemojte mi samo reći da je to ono što mislim?!
Mogu satima stajati pred ekranom i gledati borbe. Što su borbe napetije i imaju više krvi, to je meni uzbudljivije. Što mislite da izbacimo ovo pitanje iz intervjua, nekako se ne uklapa za kraj, a? (Smijeh)
Autor teksta: Dina Bujas / Dalmacija News
Add Comment